Review of the novel "Hotel Zagorje"

Tranzicija u Hrvatskoj

Pročitao sam knjigu u jednom dahu, kao i svaku knjigu koja me uvuče u svoju priču. Sviđa mi se kako uspjela prenjeti raymišljanje devetogodosnje djevojčice koja kroy roman odrasta u srednjoškolku, priča teške tematike za svakog tko pročitao knjigu, međutim ima i puno humora tipičnom ya odrastanje tinejdžerke. Rat je zapravo cijela njihova priča. Život kdo rodbine, provala u stan, istijerivanje iz stana , grebanje za sobu u hotelu s ljudima iy hotela Holiday, gdje su svi jdni drugima konkurencija, stiskanje u malešnoj sobi, đački i studentski dim, međusobni odnosi koji su još i dobri s obyirom na to kako zive, i naravno nestanak oca ya kojeg nečemo ni saynati što je bilo. A svi oni su normalnoivjeli prije, išli na posao, u skolu, u dučan, u grad na sladoled i kavu, na ljetovanje, a u jednom trenutku postali su svi zaboravljeni i samo smetaju svim. Zagreb je na mlade Vukovarčane ostavio velikoga traga i u njemu su se osječali neprihvačeno. Od detalja kao što su raylike u nayivama pekarskih proivoda do gledanja s visoka i neugodnih situacija u tramvajima, školi i gradu. Kada čitaš knjigu, ponekad se čini da ima i puno dobrih stvari. Novi nepoznati događaja, novi prijatelji, zanimanja, ples, prva cigareta i prva čaša alkohola i td, ali kad joj majka rekla da će u domu upoznati nove prijatelje, a Ivana pomislila da ih ne želi, jer su svi prijatelji u njenom životu su nove – ne stignu postati stari, pokazuje kako je to sve teško i loše za nju. Pokazuje da djevijčica koja u biti i nije imala djetinstva mora se boriti za život kao da je več odrasla i samostalna. Nestanak oca, majkina borba za bolji život svojoj djeci, bratova uzaludna pisma raznim ministarstvima i uredima te beskonačno čekanje koje je ostavilo otpečatak na mnoge obitelji razdoblja devedesetih godina i skoro svih razorilo. Svaki dio ove knjige opisuje život prognanika. Od početka, kada ih svi „Lane i Borne“ i njihove roditelji gledaju sa sažaljenjem i nude im pomoć, pa kada pilako postaju suvisni. Svi na njih gledaju kao na „one što se cijeli dan vozikaju tramvajem na žuti karton“ mislijuči da im se sve lako da i da dobiju sve što im treba, potpuno neznajuči činjenice da oni odlaye u Caritas po hranu i odječu, pa na još jedan tepki put do centra u kojem je razmjena, i onda poraženi činjeniom da su šanse da se njihov voljeni ta se vrati sve manje. Onda ostaviti još jedan od mnogih papira na stolu u nekom uredu i vratiti se u svoju malu sobu u kojoj samo 3 krevita i stolčić. Njeyin brat, njena majka i ona sama, zbog toga što im se dogodilo, mijenjaju se u potpunosti kao osobe. Dirnulo me opisivanje sretne obitelji, odlazka na sladoled, njeyine majke kad je bila mlada, posjeta strica i njegove žene kod njih, osječaja zaštičenosti i ponosa koji Ivana osječala pored tate, i kako je ti sve odjednom nestalo. Ostali su samo sječanja na te sretne dane. Očaj ybog toga da nikad više neče biti tako i taška činjenica s kojom se treba pomiriti, da tate više nema.