Esej
Prije Božića upoznala sam tu, u Zagrebu neku ženu, koja je bila slijepa. Ona ima oko 60 godina i imala je neku strašnu bolest oća te zbog toga postala je osoba s oštećenijem vida. Svako jutro ona ide na šetnju u grad i također na kupnju. Naravno ima štiku, koja joj pomogne kad ona hoda. Dakle prije bolesti bila je obična žena odučila se, a onda i radila kao pekar. Sada ona ne radi, nego dobivje pensiju za invaliditet. Ona je jako dobra žena, ima već veliku djecu, koja pomognu joj u stanu i materialno. Što još zanimljivo, ona ne sjede kod kući cijeli dan, nego ima često termini sa prijateljima, ide na koncerti te u kafići. To znaći ona je sozcialno adaptirana. Svakodnevno pravi sve sama jer se naučila.
Osim toga znam još jednog mladog muškarca iz Njemačke, on je prijatelj moeg prijatelja. Taj muškarac ima 26 godina i zbog nesreće na autocesti nema noge. Svaki dan vozi invaliditetnu kolicu kada treba ići van. On studira filosofiju u sveučilištu Heidelberga, stoga ide svaki tjedan na predavanje isto bez nikakve pomoći, jer u Njemačkoj njihov (osoba s posebnim potrebama) život je kvalitetan i olakšan, nego na primjer u Rusiji, gdje nitko se ne brine o njima. Ivo, tako se zove taj muškarac ide također u terentanu, gdje ima svog personalnog trenera, koeg mu plaća njegovo „posebno“ osiguranje. Kod kući radi isto sve sam jer svi su stvari izgrađani za njega.
Kad došla sam u Njemačko, bilo je to za mene šok da ima tako puno invalida, koji idu svaki dan u grad, restoran, šetaju u parku, bave se sportom i naravno studiraju u sveučilištima. Odnos prema njima je jako dobar: oni su kao obični ljudi, dio društva. Sve rade sami, a kada pitaš treba li pomoći, oni odgavaraju da ne treba. Svi cesti, shoping-centri, školi su prigodni za osoba s posebnim potrebima. Kada to vidim, razumijem to je baš moderno društvo: visoko odgojeno i tolerantno.