Osobe s posebnim potrebama
Često vidim na faksu u sveučilištu ljude s tjelesnim oštečenjem, ponekad čudno hodaju, ponekad sjede u kolicima, ali imaju mogučnost studirati i komunicirati s drugima kao i sve ostale. Smatram to je dobar rezultat u Hrvatskom društvu.
U svojem životu sam upoznala jedny takvu djevojku, bila je ona mala, imala cerebralnu paralizu, nitko nije znao zbog ćega, zvala se Ana. Njezine majka i baka su puno se trudili da napredovati s reabilitacijom, svako ljeto su vozili djevojku na more, plaćali su za masazu, infuzije, puno su radile za njezin razvoj i trebalo je priznati da djevojka je bila kao i druge vjersnjakine pametna, o svemu je imala svoj stav, a učitjeli su često dolazili kući poučavati nju. Odmah kada se bila rođena otac je nastavio obitelj, samo su majka i baka bile za Anu njezin svjet i smisao ali svim je bilo jasno da ima smisao u zivotu majke i bake ali u isto vrijeme nema perspektive, nitko nije mogao što će biti dalije. Napravleni su bile različite operacije, rezultati su bili dobri – Ana je mogla ponekad stojati, imala manjuju salivaciju ali nije toga bilo dosta za samostalan život.
Za 10 godina ja sam došla opet u taj grad na Uiciaini i bila sam iznenađena dobrim vijestima – majka Ane se ponovno udala, rodila drugo djete bez telesnog oštećenja, a najvaznije je bilo to da Ana je postala mlada cura, koja je imala svoj život, se ućila na fakultetu, mogla hodati. isplatilo se sve za što majka i baka zalagali gugo vrjeme.
Uvijek kada vidim ljude s posebnim potrebama razmisljam kako oni žive, kako je uopće to – živjeti u svjetu gdje svi ostali – drukćiji.
Sigurna sam važno pamtiti o njih, praviti nešto da bude lakše njihov život, ne moguće misliti da oni ne postoje. Svaki čovjek ima svoju sudbinu ali važno je jedno – samo zemlja, koja pruži jednake mogućnosti za svih ima perspektivu.