Metoda K.Stanislavskog
Gledatelji u Rusiji razmaženi su dobrom glumom, brojem kazališta. U Moskvi je u najpopularnijim kazalištima vrlo teško naći karte, sve su rasprodane unaprijed. U cijelom svijetu teorija i tehnika glume je povezana s imenom ruskog redatelja i glumca Konstantina Sergejevića Stanislavskog. Konstantin Stanislavski rođen je u Moskvi 1863. God. 1898. osnovao je s književnikom V. I. Njemirovič-Dančenkom Moskovsko umjetničko kazalište(moskovskij hudožestvennyj teatr (MHT, danas nosi ime Čehova ), kojemu je bio umjetnički rukovoditelj i ideolog do kraja života. Izvodio je dramska djela A. K. Tolstoja, A. P. Čehova i M. Gorkoga, u kojima je stvarao magistralne glumačke likove. MHT je postao pojam teatra realizma, produbljene psihološke interpretacije i slivenosti kolektiva u provedbi u život umjetničkih i etičkih postulata. Kao redatelj i glumac Stanislavski je postupno prošivao repertoar djelima A. S. Gribojedova, N. V. Gogolja, A. N. Ostrovskoga, W. Shakespearea, Molierea, H. Ibsena, a nakon Oktobarske revolucije režirao je i drame M. A. Bulgakova i drugih autora. Sranislavski je u MHT-u režirao oko 40 djela i kreirao oko 20 uloga, radeći na pojedinim zadacima i nekoliko godina. Pod njegovim vodstvom MHT je reprezentirao visoku razinu ruske scenske umjetnosti i u inozemstvu, već 1906. na gostovanju u Berlinu i Beču, te pogotovu 1922-23. na turneji po Zapadnoj Europi (u koju je uključen i Zagreb), a zatim u SAD-u. Stanislavski uveo je metodu glume s realističnim pristupom u kojemu glumac mora psihološki razraditi svoj lik i uživjeti se u cijeli raspon osjećaja, namjesto da ih samo glumi. Teoretičari glume pišu o 10 osobina metoda: Opuštanje, Koncentracija, rad s osjećajima, Osjećaj istine, Okolnosti, Kontakt i komunikacija s partnerima, Jedinice i ciljevi, Logika i vjerodostojnost, Rad s tekstom, Kreativan um.
Opuštanje. Učenje metode opuštanja mišića i isključivanja tjelesne napetosti za vrijeme glume. Stanislavski se puno time bavio, proučavao jogu i druge fizičke vježbe. Cilj je u tome da glumac bude što prirodniji na pozornici. Okreti moraju biti isti kao i u životnoj situaciji.
Koncentracija. To znači misliti poput glumca i oslupškivati svoju maštu. Glumac na sceni zaboravlja na sve osim uloge. Čak i tijekom probe glumac mora biti udubljen u misli o ulozi, a ne u to što njemu treba kupiti u trgovini kanon predstave. Kad je redatelj zauzet s drugim glumcem, ostali ne smiju gubiti svoju koncentraciju.
Rad s osjećajima. Jedna od ključnih osobina sustava je da se glumac mora prisjetiti osobnog životnog iskustva kad glumi različite emocije. Kako zapamtiti i kasnije se prisjetiti osjećaja - tzv. "osjećajna memorija".Ako glumac nije nikad doživiop neku emcoiju, on traži nešto slično, ili razgovara s ljudima koji su imali vlastito iskustvo. Psihologija scenske umjetnosti je vrlo važna stvar za glumca.