Naš jezik
Jezik je dio svake države i dio identiteta svakog čovjeka. Materinski jezik će uvjek ostati materinskim jezikom, iako bi se čovjek odselio u inozemstvo i ne bi ga više koristio. Materinski jezik je onaj, kojim čovjek izgovori svoju prvu riječ. Nekada ljudi kažu da materinski jezik možemo zaboraviti kada ga dugo ne koristimo. Po mom mišljenju to nije moguće. Funkcionira to kao s biciklom. Kada jedan put naučimo kako ga treba voziti, nikada to nećemo zaboraviti. Uloga materinskog jezika je jednostavna. Materinski jezik predstavlja dio domovine svakog čovjeka. Čovjek se može vratiti kući i prvo što čuje jest njegov materinski jezik kojim govore svi ljudi oko njega. Zato se čovjek osjeća dobro, jer je došao u rodni kraj.
Rečenica da jezik je povezan s identitetom je po mom mišljenju ispravna. Većina ljudi smatra njihov materinski jezik dijelom njihovog identiteta. Kao što je zastava, grb, nacionalne pjesme, nošnje i slično dio su identiteta svake države, tako je i jezik. Svaka država ima svoj uredni jezik, neke koriste i više urednih jezika. Razlog je jednostavan- vlastiti jezik razlikuje jednu državu od druge i stvara je posebnim cjelinama. Postoje ali i slučajevi, kada čovjek smatra strani jezik, ili strane jezike dijelom svog identiteta. Uglavnom su to slučajevi kada se ljudi stvarno bave jezikom kao naprimjer prevoditelji, tumači ili jezikoslovci.
Učiti strane jezike u današnjoj dobi je jako važno, iako nismo prevoditelji ili tumači. Današnji svijet je toliko globaliziran da poznavanje materinskog jezika jednostavno nije dovoljno. Kako vrijeme prolazi vidimo da niti poznavanje samo jednog stranog jezika nije više dovoljno. Svaka tvrtka očekuje od zaposlenika poznavanje minimalno engleskog jezika, jer je engleski jezik postao lingva franca današnje dobi. Ali ako hoćemo dobit bolji posao i zarađivati više novca, onda se očekuje da vladamo minimalno dvima i više jezicima. U sadašnjosti svi znaju engleski i njemački i zato su sve više popularni oni jezici koji nisu tako rašireni. Nekada su svi znali ruski, jer naši roditelji su morali učiti ruski jezik obavezno, sada kad to više nije činjenica, ruski jezik postoji sve više popularni. Poznavanje stranih jezika ne donosi samo bolji posao, nego i više slobode. Čovjek može putovati u tuđe države i osjeća se slobodan kada može pričati s ljudima oko njega. Zato što je današnji svijet toliko globaliziran, strane jezike su postali nužnost.
Učenje stranih jezika je za neke ljude jednostavno, za neke ne. Najbolji način učenja stranih jezika je roditi se u bilingvalnu obitelj. Tako se djeca uče jezike prirodno- uče se materinski jezik jednog i drugog roditelja bes toga da bi se onda morali mučiti s njim u školi. Ljudi koji nemaju ovakvu sreću, moraju naći neke druge načine. Naprimjer pohađanje bilingvalnih škola je jedan od takvih načina. Postoje i privatne i državne bilingvalne škole, tako da učenje stranih jezika je dostupno svim socijalnim vrstama. Strani jezik se ali mora učiti i u našem slobodnom vremenu, jer ga je nužno stalno ponavljati, učiti novi vokabular, naglaske i sigurno sve više pričati. Gramatiku treba čovjek naučiti u školi, ali govor, prirodni govor, može steći samo u toj državi, u kojoj se koristi taj strani jezik koji čovjek uči. Zato za studente postoje svi razmjenski programi, za zaposlenike službeni putovi u inozemstvo i tako dalje.
Sigurno da među jezicima postoje razlike. Među nekima ima više razlika, neđu nekim manje. To ovisi o tome u kojoj jezičnoj „obitelji“ se jezik nalazi. Naprimjer naučiti hrvatski jezik kada čovjek zna slovački ili poljski nije tako teško kako naučiti hrvatski kada si Japanac. Razlog je taj, da hrvatski, poljski i slovački se nalaze u takozvanoj slovenskoj jezičnoj obitelji. S druge strane, za mene kao Slovakinju bi bilo teško naučiti japanski, koji se skupa sa kineskim, vijetnamskim ili tajvanskim jezikom nalazi u azijskoj jezičnoj obitelji. Vrlo zanimljiva je i činjenica, kako se s jednog zajedničkog jezika kojim su možda nekada davno pričali svi ljudi na Pangei formiralo toliko različitih jezika između kojih postoji toliko razlika.
Ali nekada ove razlike nisu prirodne, nego ih stvaraju ljudi umjetno, da bi se naprimjer razlikovao jedan jezika od drugog zato što postoje dvije države, a ne jedna kako je to bilo u prošlosti. Utjecaji jezičnih politika u nekim državama su vrlo jaki. Kada jezična politika smatra sačuvati čistoću jezika, to je po mom mišljenju dobar korak. Ali kada utječe jezična politika na ljude na takav način, da se ljude boje govoriti svojim materinskim jezikom da bi ne napravili nekakvu pogrešku u izgovoru, to je vrlo loše. Jezična politika treba mariti o tome da se sačuva čistoća i ljepota jezika ne da se ljudi boje govoriti vlastitim jezikom.
Samo da zaključim, vladanje vlastitim materinskim jezikom je više nego nužnost i poznavanje stranih jezika je već notorna činjenica. Osim kisika, jezik je nešto što koristimo svaki tren. Zato treba sačuvati sve jezike, jer oni su dio svakog čovjeka. U Slovačkoj se kaže da koliko jezika poznaješ, toliko puta si čovjekom. A istina je.