Review of the novel "Hotel Zagorje"

LEKTIRA ROMANA HOTEL ZAGORJE

Dugo nisam znala kako bih objasnila rat kao ga vidi pripovjedačica. Ona nije vidjela pucanja, mrtvih i ozljeđenih ljudi te srušenih zgrada. Rat je svugdje oko nje, utječe na cjeli njezin svijet, ali ipak je fizički daleko. Za nju rat znači potpuno nešto drugo nego što bisu ljudi zamislili. Onda sam izabrala dva događaja, događaja za koje mislim da najbolje opišu njezin dojam rata. - Dobili smo stan! Nisam sigurna da to smijem izgovoriti. Postoje dvije rečenice koje žive nekdje na nebu, one čarobne, a opet tako poznate, jer ih stalno izgovaraš u sebi. Ipak, ne znaš zapravo kako zvuče jer ih nikada nisi čuo ni izrekao na glas. Jedna je Tata je živ, a druga Dobili smo stan. - A drugi je događaj nekoliko prije, kad jo profesor u školi pozove na ploću i se tamo sjeća još osnovne škole kad ji profesorica rekla neka se opusti, da nije ona četnik s nožem. - Oni valjda imaju dojam da su nama najveće more četnici s noževima u zubima, oni misle da je to rat. Svi imaju nešto reći o toj temi. Spisateljica ima osječaj da je nitko zapravo ne razumije i da svi misle da se sad ona boji vojnika, pucanja i bomba. Da su to njezini najveći problemi prognaničkog života. Ivana sarkastički opiše nekoliko takvih pojedinca, inače pa ne traži krivca za cijelu situaciju. Iako bi bilo vrlo lako okriviti vlastitu državu za deset-godišnje seljakanje diljem države i za loše uvjete života zbog neučinkovitosti osiguranja stalnog smještaja, ili Srbe zbog uboja oca i srušenja domačeg grada. Za mene je ovo najdraže svojstvo ove priče jer roman spašava patetike, ali ipak ne spriječi čitatelju osječati žalost. Knjiga počne danima relativnog mira u Vukovaru. Ivana i njezin brat idu prvi put sami na more. U ovo vrijeme je za nju sve neka nova avantura. Ne okreće puno pažnje na razgovore odraslih glede stvari kojih ne razumije. Ne zna zašto se mama i tata svađaju, zašto mama plače, što bi se moglo zakuhati tako da bi svi trebali otići u Njemačku, nema pojma zašto bi netko prolazio kroz kukuruz. Potpuno diječje razumijevanje svijeta, gdje je sve samo neka nova avantura, doživi okrutan kraj u Zagrebu. Ona i njezina sestrična su vani na ulici kada počne zračna uzbuna, tada i sama Ivana kaže da je za nju počelo neko novo razdoblje. Razdoblje u kojem počinja otkrivati svijet pogođen ratom. Ali to ne znači da ona brzo sazna što je rat. S početka ne zna kako rat izgleda, što se tamo dogođa, što se tamo radi. Rat je za nju bez posebne oblike, bez boje i slika, ali još uvijek utječe na sve dijelove njezinog života i života njezine obitelji. Svi govore o tome, a govore tiho, sakrivajuči se. Čak i na televiziji radije samo puštaju pjesmu, nego da bi objavili vijest o patcu Vukovara. Ipak odrasli znaju što pjesma znači, ali Ivana s druge strane ne zna niti što znači da neki grad padne, ali ipak osječa atmosferu u kući nakon toga i to je toliko muči da se boji pitati mamu za objašnjenje. Na početku knjige vrlo je osjetljiva njezina dječja nevinost, sigurnost i optimističan pogled na svijet. Njezina dječja nevinost se također vidi u tramvaju kad ih neka žena pozove izbjeglicama. Sve što cura napravi je da se smiješi i sama za sebe „zna“ da oni nisu izbjeglice nego prognanici. S jedne strane se čitatatelj može samo smiješiti ovi mali curi koja je toliko sigurna u svoje znanje o svijetu, a s druge strane dobije negativan osječaj prema građanima Zagreba. Kroz cijeli roman ti su građani prikazani u jednom ne previše pozitivnom smislu. Kad je obitelj još uvijek boravila u Zagrebu počeli su se deliti vojni činovi ljudima koji su ostali u Vukovaru i na osnovi toga oni su dobili plaće. Ali ljudi koji su radili na uredu se nisu previše trudili da bi saznali šta se dogodilo tatom. Prvo su nju i majku poslali kući samo s papirom da je tata bio svrščen u Civilnu zaštitu. Tek kada se majka drugi put vratila i počela plakati su jih pustili pred generala koji jim izdao potvdu da je tata bio branitelj. Unatoč tome se jasno vidi ironija tadašnje birokracije, jer su novac dobile samo obitelji umrlih, na obitelji nestalih pa so u propisu zaboravili. Ali ipak je ovo jedan od svetlijih trenutaka za njih jer su i potvrdu proslavili. Ipak autorica najintenzivniji osvrt daje na vrijeme boravka u Hotelu Zagorje. Ivanina obitelj tamo živi s ostalim vukovarskim prognanicima. Seljakanje se napokon promijeni u beskonačno čekanje na vlastiti stan i bilo kakve informacije o ocu. Meni se čini da so u Kumrovcu stvorili nekakav geto za prognanike. Svi su u strahu zbog rata, izgubili su kuće, posao i ponekad člane obitelji. Večina ih ne radi ništa osim da čekaju, piju i šalju uzaludna pisma u Zagreb da bi napokon dobili nekakv stan, novac ili barem neku informaciju. Ivana u Zagorju završi osnovnu školu i jedina je u obitelji koja ima barem malo normalnih iskustava. Unatoč bezizlaznoj situaciji, Ivana doživljava smijeh, svakodnevne situacije, čak i prvu ljubav. U Hotelu počne brzo odrastati i u tom procesu puno uči od svih odraslih oko nje. Stvar koju nauči već prije nego što dođe u Hotel je da oni nisu izbjeglice nego prognanici. Također nauči da oni nisu više Jugoslaveni nego su Hrvati i kad dođe u Italiju uvjeruje svoju obitelj da ona nije „bambina Jugoslava“ nego „bambina Croata“. Osim toga se u Zagorju sva djeca brzo osjećaju boljim od domaće djece. To su sigurno preuzeli od odraslih, koji su kao prognanici došli na potpuno drugi mentalitet, loše životne uvjete zbog rata kojeg je, tako su mislili, „zakuhao“ predsjednik porijeklom također iz Zagorja. Ivana u vrijeme odrastanja počne na puno stvari gledati sarkazmom. Jedan od najboljih primjera je kad objašnjava riječ „rješenje“. Kako da tu riječ njezini vršnjaci poznaju iz raznih zadataka, a ona iz dopisa; kako o njezinem ocu u dokumentima ne znaju baš puno, a o nji još manje jer so ju zvali drugim sinom. Najsnažniji osječaj sarkazma dobijemo kad Ivana razmišlja o stavu drugih ljudi prema Vukovarcima. Oni sve dobiju, penzije, hranu, upis u škole i domove, putovanja,... Ulomak se zaključi s usporedbu Vukovarskih prognanika s profesionalnim igračima lota što je jedan od najsnažnijih sarkazama u knjizi. Unatoč svemu optimizmu kojeg možemo pronači u knjizi, ima i vrlo žalostnih dijelova. Kad djevojka s mamu dolazi u dom, mama je želi poticati da će sigurno brzo upoznat nove prijatelje. Odgovarjajuči nešto drugo, cura razmišlja kako ne želi nove prijatelje i kako ih mrzi, jer su svi njezini prijatelji novi i ne stignu postati stari. Ipak možemo u svakome dijelu romana pronači nešto pozitivno, no skoro u svakome. Samo jedan dio knjige je doista strašan. Dio u kojem Ivana već ima stav prema ratu, kad se njezin ratni mozaik dopuni i pomiješan s alkoholom postane previše za 15 godišnju curu. Na početku se cura samo spominje svog oca i nekoliko epizod iz njegovog života, a najednom počnije zamišljati okolnosti i način njegove smrti. Prvi put možemo vidjeti kako jasna je slika rata u njezinoj glavi unatoč tome da ga nikad nije vidjela od blizu. Knjiga završava euforijom zbog novog stana koji su dobili. Rječenica koja ipak simbolizira prolaznost njezine sreće je da je ovo najljepši trenutak njezinog novog života. Samo trenutak, onda se opet sve vraća na stari način, način u kojem se mora boriti za svaki dah za sebe i u kojem je jedva sigurna da neće poludjti. Roman time završava, ostavljujoči nas mješanim osjećajima.