Town in movies or fiction

Esej o… nečemu

Bijaše jednom jedan mali, fini, mirni gradić, okovan morem, rjekama i planinama. Bilo je to doba prije automobila, kojeg se ni naši djedovi više ne sjećaju. Gradić je bio toliko malen i miran, čak mu nisu trebala ni zaprežna kola. Nije bilo spljoštenih pâsa, mâčaka, vjeverica ili pijanaca, kao danas. Bogovi su se poštovali, poštovalo se i njihove zakone, a danas? Jedino zagađenje su bile kravske gomile posvuda, a jedino prve noći poslje svađe nastala bi buka u spavaćoj sobi u stanu do vas (zidovi su nam bili tanki, 'nate!)… A danas? Danas bi se oprašili svugdje, samo ne u spavaćoj sobi… no dobro. Vratimo se edenskom vrtu onoga zlatnog doba bez automobila. Naš gradić, koji je, uostalom, bio toliko miran i bezazlen, da ga ni mali štrumfovi nebi našli, iznenada se našao u beznađu ratnih okolnosti. Kako se to moglo dogoditi? Više se nezna. Strani vladari su raskopali tlo, rastrgali meso, zrak se zacrnio od dima nad gradom, vatre su liznule kuće, koje zu su gorjele poput baklji.. Naš lj lije lijepi grad bez auta stiže propast.

Kada su sve mačke, vjeverice i pijanci bili zgaženi, svo zlato pokradeno i sva hrana potrošena, ti ti psi su ostavili samo prazne čahure… trule zube, golu stijenu bez sadržaja, koju bi, hvala Bogu - i dalje bez automobila - vratila Majka priroda pod svoje okrilje, zna se. „Što je sada s tim gradom?“, pitate? Naime, i dalje se zna za njega, djeca , primjerice, ga pamte pod imenom „slijepi grad“ … tri točke, znate, iz atlasa, znate, označavaju ruševine… a znate vi to. Zar ne? U pravu su ta djeca. Grad je poput slijepae ulice, vratite se kao da ništa nije bilo, grad ne živi, stao je. Ili sličan slijepom crijevu - kaj će vam to? Tako je moj gradić pao u zaborav... Kako je bio miran, malen... bez auta, spljoštenih pijanaca, mâčaka i pâsa, ponekada i vjeverica - malene su, 'nate... jedino ga pamti „atlas svijeta iz predautomobilskog doba.“ 'nate.