04.05.14
Esej
Gdje su banjalučke piramide?
Bile su prošle tek dvije godine od Titove smrti kada se saznalo za prvo Marijino ukazivanjzanje 1982. godine u Međugorju. Do tada tlačenoj Katoličkaoj Crkvai, čiji su se odnosi sa ateističkom i otvoreno protuvjerskom državom postepeno poboljšaloli, dobila je tek nakon smrti sada Blaž blažengog Aloijzija Stepinca, usvanula je prilika da pokaže svoju moć i svoju „transmonte“ utjecaj. Priznajemo, Međugorje nije priznato od strane Vatikana već punih pune 32 godine, no odslužilo je svoje kao središte Hrvata za gajenje vjere, nade ali i do tada na golom brdskom kamenu neviđeni komercijalizam.
I gospodinu Osmanagiću su se ukazao – lažni znanstveni rad, na temelju čega je odlučio, nezakonito i uništavajući istinske arheološke nalaze, raskopati tlo Bbosansko, kako bi našao, manje – više (bošnjačko) bosanski brend piramida. Pitamo se samo: Gdje su to onda srpske piramide? Morat ćemo pričekati još malo, čini se.
Gledajući hrvatsku, što za novije vrijeme znači gl promatrati i jugoslavensku – povijest (sjetimo se onih Bleiburga, Jasenovaca, Auschwitzeva, linija štakora, poglavnika u svećeničkim odorama itd.), zanimljivo je slijediti djelovanja židovske lobi za Bl.Alojzije Stepinca, koja vidno djeluje u Hrvatskoj otkraja Drugog svjetskog rata. Dva pokušaja, kako bi se uvelao ime bivšeg nadbiskupa neporaženog bivšeg nadbiskupa u ulicu „Yad Vashem“, su propala, i njegov najveći zagovornik je umro – 7000 spašenih ljudi raznih nacija i vjera nisu težili koliko i suradnja s fašističkim okupatorom i njegovim domačim sljedbenicima. Tome nasuprot , hrvatska država, p osobito pod vladom HDZ-a i prvog predsjednika, dr. Franje Tuđmana, - ne i pod vladom SDP-a i bivšeg predsjednika Stipe Mesića, gaji dobre i jake odnose sa državom Izraelom. U Skoro istrjebljenom narodu se nije vraćeno vratilo zemljište bivše židovske sinagoge u komunističkom dobu, sada se židovski povjesničari u dokumentarcima na državnoj televiziji zalažu za osobu, koju neki u Srbiji u i drugdje smatraju ustaškim suradnikom – je li ovaj svijet izopačen poput izvrnute čarape?
Još jedan paradoks: 23 godine od osamostaljenja odnos prema drugom protjeranom i u potpunosti marginaliziranu narodou (pa tako i jeziku), Njemcima, nije se promijenio. Djeca ne žele učiti Njemački jer, kako ih roditelji uvjeravaju, ružno zvuči i zato što je težagk, pa se često desi da nakon 10 godina nastavena njemačkom „beknuti“ ne znanju. Žalosna je to činjenica jer se zapušta stoljećima gajena tradicija te jedan jezik koji je, jedino usporedivo s latinskim, obilježijo jedno tisućljeće utjecaja na razgovorni, ali – ne varajmo se! – i književni jezik Hrvata. Taj odnos Hrvata prema njemačkom jeziku, pa tako i prema Nijemcima i Njemačkoj je poput ruševina jednom dovno davno blistajućeg grada u Amazonasu, sada razrušen, opljaškan i zarastao – preostalo je samo arheolozima da ga iskopaju i muzealno prezentiraju javnosti . Ovo se dešava u jedno vrijeme, kada Njemačka i druge zemlje s znatnijim brojem njemačkog stanovništva slave 70 godina mira i ekonomskog uspjeha, naravnno uz uz specifične vlastite probleme, dok Hrvatska tone u bunaru bez dna, bez ulaza ili manevarskog prostora. Gdje je ostao dunavošvapsko – gastarbajterski duh u Hrvata?