Reading situation in my country

Stanje čitanja u Argentini i oslobođenje knjiga

Prije trinaest godina je Ministarvo obrazovanja napravilo anketu čiji cilj je bio znati koliko, što i zašto čitaju ljudi. Rezultat nije bio baš dobro: skoro 30% nije stanovnika ništa čitalo i skoro 40% je stanovnika čitalo novine, knjige i časopise. Najviše je ljudi čitalo novine i reklo je da čita jer želi znati što se događa. 90% je stanovnika reklo da čita s vremena na vrijeme. Onih su koji čitali svaki dan, čitali su barem 15 i li 20 minuta dnevno. Skoro nije pola ljudi čitalo nijednu knjigu, 8% je čitalo više nego deset knjiga, 12% između pet i deset, 35% između jedne i četiri. Prošle godine, prema podacima iz Sveučilište u San Martinu, u većim gradovima (gradovima gdje živi više od 30.000 stanovnika), 73% stanovnika starijih od 12 godina čita novine, malo manje od 50% časopise, 56% barem jednu knjigu godišnje i samo 8% je stanovnika ikad pročitalo jednu e-knjigu. Ako se promatraju svi stanovnici, svaka osoba koja ima 12 godina ili više pročita tri knjige godišnje. Pripovijetka, roman i biografija su više čitani žanrovi. Prema drugoj anketi, 40% je osoba reklo da je čitalo između jedne i tri knjige u zadnjih šest mjeseci, 15% četiri ili pet knjiga i 11% između šest i deset knjiga. Samo je 5% stanovnika čitalo više od 10 knjiga. Skoro je 30% ljudi reklo da nije čitalo ni jednu stranicu u zadnjim mjesecima. Opći prosjek zemlje pokazuje da se čita jedna knjiga svaka dva mjeseca. Također je jako mali broj knjiga koji se čita u osnovim školama: svako dijete čita manje od jedne knjige godišnje. S ciljem promovirati čitanje, Mnistarvo obrazovanja je stavralo „Nacionalan plan čitanja“. Radionice, natječaji, spotovi, seminari za uciteljice i otvorenje knjižnica su neke od te stvari koje je napravilo Ministarvo obrazovanja. Ja mislim da je čitanje jako važno i da se treba realizirati akcije za potaknuti čitanje. Jedna je lijepa kampanjia koju se naparvi u Buenos Airesu i nekoliki drugih gradova i treba pomoć od svih osoba. Svaki stanovnik koji želi pomoći samo mora „osloboditi“ jednu knjigu. To znači da treba je staviti u neko javno mjesto. Ako želi, može napisati poruku u prvoj srtanici knjige, tako da će osoba koja je nađe znati kako je kampanija i će također moći sljedeće godine osloboditi jednu knjigu za drugu osobu. Klupa u parku, autobus, škola, čekaonica u bolnici ili u kolodvoru, stol na kafiću, i također bankomat mogu biti dobra mjesta za oslobođenje knjiga. Možete li zamisliti koje lijepo iznenađenje će biti sjedeći put kad neka osoba će ići napraviti što treba i će naći slobodnu knjigu? Bi bilo stvarno lijepo da to radimo!