People with special needs and their place in the society

Ljudi s posebnim potrebama i njihovo mjesto u društvu

Ivo se rodio prije 42 godine. Njegovi su bili roditelji jako mladi. Majka je imala 21 godinu, a otac 23 godine. Živjeli su skupa i sretni u Buenos Airesu. Išli su često k baki, u provinciji Buenos Airesa. Bila je Ivo najljepša beba na svijetu. Nakon prvog godini života Ivo nije počeo hodati. Teško mu je bilo ostati na nogama. Nitko nije razumio što se događalo. Tada su počeli posjeti lječnicima. Ivo je imao jednu nogu veću, dakle tjelesne oštećenje. Ovaj je problem nastao jako rano i jako mu je bilo teško. također njegovim roditeljima. Bilo je najveći problem o tome da nisu znali o čemu je riječ. Bile su jasne neke stvari, a druge nisu. Kad je konačno počeo hodati nije mogao hodali kao svih drugih. Teško mu je takođe bilo imati dobru orijentaciju, ali je bilo jako pametno djete. Počeo je čitati ranije nego drugih. Išao je na početku u običnu osnovnu školu. Mogao je čitati novine, ali nije mogao dobro napisati rječe. Nakon dvije godine prestao je ići u običnu školu. Nova je škola bila posebna škola za osobe s posebnim potrebama. Kad je imalo 9 godina javio se neki problem u srcu. Tada je se preselio u Buenos Aires. Imao je tamo dvije operacije. Prva je bila u nogama pa druga u srcu. Ostao je u Buenos Airesu nakon operacije. Živio je u Buenos Airesu s tatom pa poslije sa svojom bakom. Ivo, tako se zove njegov tata, htio je da je Ivo išao opet u običnu školu. Trudio se jako puno. Morao je razgovarati tisuću puta s učiteljima. Bilo je Ivi je posebno teško tjelešne vježbe. Moralo je jako truditi se, ali je uspio završiti osnovnu i srednju školu. Međutim, nije mogao završiti fakultet. Počeo je studirati pravo u sveučilištu u Buenos Airesu, ali je morao prestati. Jako je poseban čovjek i jako mu je teško razumjeti i hvatiti što može, a što ne. Probao je raditi, ali nema dosta strpljenje i ne može dobro fokusirati se. Žive još uvijek s tatom i pokušava svaki dan biti sretna. Mislim da je Ivo najbolje čovjek na svijetu. Jako je poseban i treba, naravno, posebne stvari. Međutim, najviše treba obične stvari: ljubavi, empatiju i razumjevanje. Jako volim svojeg brata!