Retelling one's own experience

Prepričavanje vlastitog iskustva

Oduvijek sam bila kuhan i pečen sa svojom sestrom Clarom. Kad smo bile male, dijelile bismo sobu i zato što smo uvijek bile noćne ptice, igrale bismo cijelu noć. Zapravo bismo često čekale da roditelji i braća idu spavati pa bismo ustale iz kreveta i počele igrati u sobi. Sve bi oko nas bilo tiho i pravile bismo puno buke pa bi igru završila kad bismo čule da se mama ili tata približavaju sobi. Znale bismo prepoznati, zbog zvuka koraka, koga (mamu ili tatu) se približava i također koliko su ljuti. Brzo bismo skočile u krevet i pravile kao da spavamo, ali bismo uvijek dobile jezikovu juhu. Ponekad bismo preko noći uzele mlađeg brata iz njegove kolijevke pa bismo ga donijele u svoju sobu. Igrale bismo se s njim sve dok je jednom pao i ranio je u glavu. Jezikova juha koju smo dobile tada bila je jako velika i to je bilo kraj igre s Jorgitom usred noći. Prije Božića bismo tražile poklone po cijeloj kući. Znale bismo da su ih mama sakrila negdje i često bismo ih našle. Ponekad bi poklone bile sakrivene kod bake i djeda i to bi nam znalo biti veći izazov, ali bismo nekako uspijele i to riješiti. Jednom sam dobila jednu malu kornjaču koju sam nazvala „Lechuguita“ - ili na hrvatskom Mala Zelena Salata. Problem je s njom bilo da bih je uvijek zaboravila hraniti. Mama bi me navečer pitala jesam li hranila Lechuguitu, odgovorila bih da nisam, pa bi mi mama prigovorila i odmah bih išla hraniti jadnu Lechuguitu. Jedan dan sam je oslobodila u vrtu i otišla sam na kratko, nisam niti sumnjala da može Lechuguita planirati neki bijeg, pa kad sam se vratila nije više bilo, pobjegla je... vjerojatno dosta sporo, ali je ipak uspjela pobjeći i nikad je nisam opet vidjela. Na kraju je Lechuguita bila pametnija i brža nego što sam zamislila.