Life experiences of a person with special needs

Francisco

Škola u koju su moja dva brata išla, išao je također jedan dečko s posebnim potrebama. Taj je dečko, Francisco, rođen s rijetkom bolesti koja šteti mišićima. Kad je on rođen i do prvih godina života, živio je, što bismo rekli, normalno, ali su motoričke poremećaje počeli nakon 5 godina života. Francisco nije bio jedini s bolešću u obitelji, njegova su dva brata također imala istu bolest. Osobe koje imaju tu bolest ne žive dugo jer su njihovi mišići ozlijedeni sve više i više i jedan dan umiraju.

Priča o Franciscu nije vesela. Doživio je smrt njegovog starijeg brata, pa je znao da bi neki dan u budućnosti -vjerojatno u bliskoj- on imao istu sudbinu. Usprkos beznadnoj budućnosti, Francisco je učio u školi i pokušao živjeti normalno uz pomoć invalidske kolice. Ostali učenici u školi nisu imali nikakve posebne potrebe pa je on bio jedini u toj situaciji. Njegovi su mu roditelji i prijatelji pomogli da bi on uspio živjeti kao normalno što je više moguće. Izlazio bi s prijateljima ili bi ih primali kod kuće, pripremao bi se za ispite kao drugi obični učenici čak i ponekad bi išao u neki tulum. Njegovi prijatelji bi išli s njim u klub i integrirali bi ga na sve planove. Od škole bi ponekad svi išli na ručak pa bi Francisco vozio nekog prijatelja kolicom jer bi se svi igrali skupa s njegovom elektromotornom kolicom.

Ja ga ne poznajem osobno, samo sam ga vidjela nekoliko puta i čula sam puno o njemu. Završio je školu prije nekoliko godina i imao je plan studirati na fakultetu. Znam da on vodi najnormalnije život što je moguće i ne sumnjam što je i studirao i diplomirao jer je primjer volje i hrabrosti, ali ne mogu to točno utvrditi. Francisco je dečko s posebnim potrebama, ali to nije zapriječilo da se usavršava u smislu obrazovanja, da vodi normalno život uz društvo obitelji i prijatelja i da razmišlja te sanja o budućnosti.