Retelling one's own experience

Prepričavanje vlastitog iskustva

Kad razmišljam o mom djetinjstvu odmah se smijem, mislim da sam imala najbolje vrijeme ikad. Prvo, imam tri stare braće tako da sam bila nova igračka za njih. Nemojte me krivo shvatiti ne bunim, odrastanje s braćom je jako zabavno. Drugo, živimo u nekim malom daleko gradu, gdje nema ljeta ali ima puno sunca i snijega. Dovoljno da bismo se igrali cijeli dan vani. Treći, imamo farmu i svako ljeto budemo tamo. Nakon škola bismo hodali prema doma, i to je bilo uvijek najbolje ili najgore put ikad. To ovise ako bude snijeg ili kiša, ako bude snijeg umjesto hodanja pola sata, bismo hodali 3 sati bez beda. Bismo napravili snjegović, bismo pokušavali nagradit kućicu od snijega ali nismo ikad uspjeli. I ako bude kiša bismo se smrznuli i plakali do kuće. Tata nas bi upisao na svim sportovima da su postojali, i svi smo bili u glazbenoj školi. Tako da ne bude vremena za banalne ometanja kao što su televizija, računalne igre, internet. I upravo je bio. Na zimske pauze bismo skijali, bismo se klizali na jezeru s tatom i natrag kući bismo jeli „prsuratas“ (fritule) da mama bi napravila ili palačinke sa „manjar“. Svako ljeto bismo išli na našom farmu. Ja svako ujutro bi se probudila oko 6 s djedom hraniti životinje. Onda bismo jeli domaće jaja s vrućom svježem kruh i čaj, nakon ovog bismo jahali konje pa onda bismo se kupali cijeli dan u rijeci. nakon napornog dana igranja i kupanje bismo se umirili od gladi, pa će bismo trčali doma jest našu ukusnu lubenicu i sve povrće i voće da bismo brali prije s bakom. Samo se nadam da moje djece bude isti ili bolje djetinjstvo.