Life experiences of a person with special needs

Osoba s posebnim potrebama.

Dok pišem esej sam shvatila da možda sam bila infant s posebnim potrebama jer kad sam se rodila sam imala rođenja komplikacije, se dogodilo da nisam bila u ispravnom položaju a zatim porodničar je prisiljen premjestiti moj kuk i lijevo stopalo. Zbog toga sam bila u fizioterapiji i hidroterapiji do 10 godina, u to vrijeme u mom gradu smo imali samo jedan centar koji je radio s ljudima s posebnim potrebama, koji sam asistirala. Kao mala sam vidjela ovaj centar kao škola više zabavna za djecu, mlađi ili stariji od mene, koji je imao problema s tjelesnim ili intelektualnim aktivnostima. U bazenu sam imala pratilac s Downovim sindromom, a i sjećam se da on je bio malo agresivan prema meni i drugim kolegama nestabilnog bazen, ali ništa ozbiljno. Iste godine kada sam se rodila, najbolji prijatelj mojih roditelja su imali sina, ali samo Bog zna zašto je nakon što se rodio kao zdrava beba, pretrpio moždani udar, koji je dao mu mentalno retardirani, što ja ne vjerujem puno, jer Ivo je stvarno pametan uvijek me prevariti. Ide u školu za djecu s posebnim potrebama i da surađuje s drveta čega je voli, kod kuće pomaže vrtlar sa svim teške uvjete, rezovi boriti pjeva, boja, i opustite se u bazenu. Također znam Ivo, sin moje majke tetka, mislim da ima skoro 30 godina a i ima Downov sindrom.Otišao je na školu za djecu s posebnim potrebama ali nije svršio jer nije se mogao naviknuti na drugu djecu, ali radi u trgovini na pakiranje. Voli vozit bicikle po gradu i piti čaj sa mojom mamom i svojom mamom. Moja percepcija i iskustvo s ljudima s posebnim potrebama mi kaže da oni su samo više osjetljive i privatne osobe, samo trebaju više strpljenja od nama. Da ne gledamo ih i mislimo „aj .. jadni su“ , dakle potiču jedan drugoga i izgrađujte jedni druge.