My childhood (my memories)

Sudbina i čudo

Sjećam se jednog posebnog dana mojeg djetinjstva. Zapravo, Samo se sjećam tog dana.

IšAo sam od kuće do škole. Na putu sam našao – utom trenutku mislio sam na mamu – jedan kljuć. Što bih mogao kljućem? Koja vrata bih mogao otvoriti (ili zatvoriti)? Čija vrata? Razmisljao sam o tome samo minutu. Stavio sam kljuć u džepu i hodao sam prema školi, gdje me je čekala moja prijateljica Lorena. Čim sam ju vidio, rekao sam ju: „Imam jedan čudan kljuć“. Odmoh, ona mi je rekla: „Lažeš“. Pa onda ja, opet: „Istina je. Gle!“. Pokazao sam ju kluč, ali ona je Smatrala da je bio taj kljuć jajedan običan. X „Zašto ti nisi se čudilu? Ovaj je zaista čudan ključ i od sada imam posebnu moć. Vjeruj u mene! Da želim, mogao bih te postati ptice ili krava.“. No ona nije vjerovala u moje rjeći. I sad razumijem zašto, valja. Gledajući ključ, mislim: „Ovaj je kljuć simbol moje sudbine“.