People with special needs and their place in the society

Ljudi sa posebnim potrebama (Ivo)

Upoznao sam jednog čovjeka na fakultetu u Rosariu, koji je imao jednu tešku bolest. Ne sječam se kako se zove ta bolest, ali njemu nije bilo lako živjeti, naravno, zato što s tom bolesti ljudi počinju dobiti puno kilograma u kratkom vremenu. On nije bio moj prijatelj, a vidio sam ga skoro svaki dan i postali smo poznanici.

Na početku godine izgledao je normalan, malo deblji nego drugi ljudi, ali normalno. Nakon nekoliko mjeseci počeo je drastično dobiti mast, toliko puno da nije mogao normalno hodati.

Ivo(kratki oblik „Ivo“) bi imao nekoliko prijatelja, koji su mu pomogli kad je morao hodati više od tridesetak metara. Imao je malo sreće jer njegovi roditelji su bili u odičnoj ekenomskoj situaciji, onda su mu poklonili jedan obiteljsi auto, tako da može slobodno ići sin tam po gradu.

To što o čemu govorim bilo je prije trinaest godina. Infraestruktura za ljude s posebnim potrebama je bila totalno loša u Rosariu, i mislim da u cijeloj Argentini. Zbog toga nisu se vidjeli puno od njih na cestama. No srećom je situacija počela promijeniti, stoga sada ljudi s posebnim potrebama imaju puno više mogućnosti nego u prošlosti.

Međutim, treba se još puno posla. Čini mi se da ljudi s specjalnim potrebama žive bolje u Hrvatskoj nego u Argentini, u sadašnje vrijeme. Makar u Zagrebu vidim da oni mogu slobodno krenuti cestama, voziti tramvajem, i tako dalje.