Review of the novel "Hotel Zagorje"

“Hotel Zagorje”

Obiteljski odnosi -Tata

U romanu „Hotel Zagorje“ Ivana Simić Bodrožić priča priču svojeg odrastanja, tako da roman je autobiografski. Jako važnim dijelom knjige su obiteljski odnosi, koje se često mijenjaju tijekom priče. Glavna junakinja prikazuje život svojoj obitelji, koja je pobjegla iz Vukovara kada je počeo rat. Priča počinje time, što mala Ivana i njezin brat odlaze na more, ne razumjevši što se upravo događa. Djeca su sjeli u autobus i otišli, ne znajući da su se upravo oprostili s ocem zadnji put u životu. „Tata me nosi, iako sam velika, nosi me cijelim putem. Ima bijele hlače i plavu majicu. Rastajemo se i ljubimo u usta, onako da se prvo malo iskreveljimo, a onda kobajage poljubimo. To je nešto naše. “ (s. 6) U ovom trenutku je počeo u potpunosti drugačiji život. Sve se promijenilo, svi su se promijenili. Jako dugo je obitelj tražila oca, koji je ostao u Vukovaru, svim mogućim načinima, ne gubeći nadu. „Mama je sve češče znala otići u kupaonicu i vratiti se natečenih očiju. Tata se već neko vrijeme nije javljao.“ (s. 11) „...na vrata je došao poštar. Donio je pismo od mog tate. Pisao je da je dobro i da nije ranjen, da mu jako falimo i da se uskoro vidimo.“ (s.12) Čitajući roman vidimo da na početku, kada su oni samo došli u Zagreb kod rodbine, otac im se javio nekoliko puta, ali potom mu se izgubio trag. Obitelj se trebala preseliti u stan u Zagrebu jer odnosi s rodbinom nisu bili baš dobre, što je izazvalo puno problema. „Tragedija obitelji s dvoje djece počela padom je Vukovara, od kada ne znaju za oca. Ostao je braniti grad sve do ulaska četnika i jugovojske, a potom mu se izgubio trag. Nema ga na popisu ranjenih i poginulih, nema ga na evidenciji Međunarodnog Crvenog križa koji je obišao srbske logore...Ostaje jedino nada da je otac možda živ u nekom od divljih logora po Srbiji nedostupnih i za Međunarodni Crveni križ.“ (s. 17) „Tata je bio branitelj, jedino što mi za to nismo dobivali nikakav novac jer on nije poginuo nego je samo nestao.“ (s. 20) Što su Ivana i njezin brat odrastali njihovi odnosi s majkom su se mijenjali. Naravno da su trebali oca u svom životu jer majka im ga nije mogla u potpunosti zamijeniti. Jako veliki utjecaj na odnose u obitelji imali su Zagorci i Zagrepčani jer oni nisu dobro razumjeli kakav život imaju obitelji iz Vukovara. „... do tada treba još preživjeti brata. Vjerojatno ćemo se posvađati. Oko čega, ne znam, ali svađamo se uvijek, možda najviše oko onoga Ti mi nisi tata.“ (s. 167) „Kako ti možeš biti sama svih ovih godina? Kako izdržiš? Zar ti ne fali imati nekoga uz sebe osim djece?... – Mnei njega nitko ne može zamijeniti i nitko neće mojoj djeci govoriti kako da žive kad to već ne može njihov otac.“ (s. 182) „Kaj ti imaš sama svoju sobu ili si sa starcima? – Ma sa starom sam – prvi put sam tako nazvala mamu, iako se sjećam, još dok smo živjeli u Vukovaru zaklela sam da nikada neću tako zvati svoje roditelje, da neću pušiti i nositi poderane hlače. – Stari mi je nestao – još jedanput, kao da to izgovara netko drugi, a ja stojim sa strane. Nisam mu to dosad ni rekla, nije se nigdje uklapalo. – Kak misliš nestao? – naravno da je to pitao, to uvijek pitaju oni koji nas ne poznaju. Zagorcim klinci, stranci, retardirani. – Tak, nestao u ratu. – Aha, to – napokon mu je sinulo.“ (s.125) Čitajući knjigu vidimo da se Ivana ponašala kao tipičan tinejdžer. Ponekad je sve manje mislila na svoju obitelj, a sve više su je zanimali prijatelji, klubovi i dečki. Ona je željela biti kao svi i ponašala sa malo sebično prema bliskima. Ali ipak vidimo da je to bila samo maska, i da u teška vremena je uvijek mislila na oca. „Uhvatio me oko struka, a ja sam mu se objesila oko vrata, postala on, prepustila se i zaboravila na sebe. Gotovo me dignuo, bio je jak, glava mi je počivala na njegovu ramenu. Ja sam jako mala, znam samo tepati i držat se za tatinu ruku. Idu mi suze, ali baš me briga, pijana sam, a kad si pijan, možeš raditi što hoćeš. – Sve je u redu – kaže mi tiho, misli da plačem jer me sram, ali više nije. Plačem jer me drži tata. Tata.“ (s. 147) „Muški se još namještaju, a stričeva žena se odjednom okrene prema meni i vikne: - Bitte! – Odmah se uozbiljim i već osjetim kako mi se brada počinje tresti, mrzim to, ali događa se uvijek kad netko viče na mene. Pogledom tražim tatu, a kad ga uhvatim, vidim da i on gleda mene pa mi kaže: - Perka, dolazi ovamo! – Mislim da će me grditi, već znam da ću se rasplakati, a on me samo privuče uz seba i kaže: - Tu stani, ispred mene. – Miluje me po kosi i dobaci u zrak, nikome određeno: - Pa na njoj se vidi da je naša! – Aparat škljocne, a ja zauvijek ostanem ispred njega, s njegovom rukom koja me štiti i gledam drsko u ženu iza polaroida, meni nitko ništa ne može. Fotografija je ubrzo gotova i onda se seli na stolić u hodniku pokraj telefona, a kasnije dobije i okvir. Tamo ostaje sve do trenutka u kojem jedan četnik ulazi u kuću nakon što je zaklao dedu i kaže: - Oću da mi nađete i ostale s ove slike. Ima da svi završe ko deda.“ (s. 153) Svaki dan je bilo sve teže i teže. Iako su tražili oca svugdje, tijekom vremena su počeli shvaćati da ga više nema. Da više nemaju snage i da ga ću zapamtiti takvim kakav je bio. Mislim da to je bio trenutak kada je Ivana odlučila za sebe da treba živjeti dalje bez obzira na sve što se dogodilo. „Desetorica stoje pred hangarom. Desetorica misle, samo neka bude brzo. Jedan misli na mene. Misli na moju mamu, na mog brata. Opet na mene. Nema tu jasnih misli, teško je uspostaviti tok... Onem koji ostane zadnji, njemu će biti najteže... Volim misliti da je bio među prvima, Ali svjesna sam, ovo je američki film u mojoj glavi, ovo je bajka, sapunica, nikada, nikada, koliko god se trudila to neću moći zamisliti. A trudit ću se. Trudit ću se cijeli život. Amen.“ (s. 157) „Postoje dvije rečenice koje žive negdje na nebu, one čarobne, a opet tako poznate, jer ih stalno izgovaraš u sebi. Ipak, ne znaš zapravo kako zvuče jer ih nikada nisi čuo ni izrekao naglas. Jedna je Tata je živ, a druga Dobili smo stan.“ (s. 177) „Možda je tata još živ. Prošlo je već deset godina otkad ga nema. Ima takvih slučajeva. Jednu ženu iz Vukovara kćer je našla u Beogradu u nekoj ludnici, više nije znala tko je. Bolje da se ne vrati.“ (s. 188)