prezentacija
Pekinška opera
Pekinška je opera najpoznatija i najutjecajnija opera u Kini, s poviješću više od 200 godina. Iako je nastala krajem 18. stoljeća, pekinška je opera doživljavala procvat tek u 19. stoljeću, zahvaljujući tome što su je vrlo cijenili carovi dinastije Qing. Na početku su u njoj mogli uživati samo članovi carske familije i plemstva, a poslije nekoliko desetljeća pekinška je opera počela proširiti i među pukom.
Prije su 20. stoljeća učitelji birali najtalentiranije dječake koje su potom 7 godina trenirali. Učitelj je tada potpisivao ugovor s dječakovim roditeljima u kojem se obvezivao voditi brigu o djetetu. Sve bi troškove pouke učenik podmirio kad bi počeo zarađivati na pozornici. Poslije su se 1911. godine počele otvarati službene škole za poučavanje mladih glumaca koje su često od svojih učenika zahtijevale ranojutarnja ustajanja i iscrpne vježbe. Učenici su morali savladati četiri osnovne vještine, tj. pjevanje, govor, gluma te vještina borbe, a oni koji bi se pokazali manje talentiranima za glumu dobivali su posao kao prateći glazbenici koji bi svirali instrumente.
Glumačke se uloge u pekinškoj operi dijele na četiri velike grupe: sheng, dan, jing i chou.
Sheng je glavna muška uloga koji se može podijeliti na još tri podgrupe: uloga starog mudraca, uloga mladog muškarca i uloga ratnika.
Dan je bilo koja ženska uloga, a može se podjeliti na četiri podgrupe: uloga starica, uloga ratnice i uloga žene srednje dobi koja je već bila udana, te uloga neudane i mlade žene.
Jing je uloga muškarca s maskiranim licem. To je obično uloga snažnog muškarca, stoga se od glumca očekuje moćan glas i sposobnost izvođenja intenzivnih pokreta. U pekinškoj se operi može naći 15 glavnih vrsta maski, dok varijacija na temu ima više od 1000. Svaki je uzorak pomno kombiniran i svaka boja nosi svoje značenje, pa tako crvena znači odanost i poštenje, bijela zle i lukave pojedince, dok je crna znak osoba s jakim integritetom i moralnim načelima.
Chou je muška uloga klauna (u doslovnom prijevodu chou znači ružno). Radi se o sporednoj ulozi kojoj je glavna namjera nasmijati gledatelje. Glumci uloga chou također imaju našminkano lice, ali se njihova šminka bitno razlikuje od šminke za ulogu jing. Najistaknutiji je detalj šminke bijela točka preko i oko nosa.
Što se tiče pozornice pekinške opere, ona je uobičajenog četvrtastog oblika koji i vidljiva s tri strane. Specifično je da se na pozornici nalazi vrlo malo rekvizita, uključujući uglavno stolove i stolice. U skladu s tom principom, scenografija je isto tako vrlo jednostavna. Na osnovi toga, kostimografija je zato vrlo raskošna i na neki način kontrastira jednostavnosti scene. Već se po boji odora može zaključiti kojem klasnom staležu koji lik pripada, pa se tako žuta koristi samo za članove carske obitelji, a ljubičasta za visoke državne dužnosnike. Likovi na visokom položaju ili vrle osobe nose crvenu, niži dužnosnici nose plavu, mladi nose bijelu koju isto tako mogu nositi i starci (pored smeđe i maslinastozelene), dok svi ostali likovi nose crnu.
Popratnu glazbu uglavnom izvode tradicionalni kineski instrumenti jinghu, yueqin koji je okrugao instrument nalik lutnji, te dva instrumenta nalik bubnjevima.
Pekinška opera i dan danas postoji i izvodi se u nekolicini kazališta u Pekingu i Šangaju, no njezina je popularnost značajno opala u odnosu na zlatni period tijekom vladavine dinastije Qing ili tijekom 20-ih i 30-ih godina 20. stoljeća, kada je znameniti glumac Mei Lanfang pekinšku operu donio čak do Amerike. Kad je Mei Lanfang prvi put predstavio pekinšku operu 1930. godine u SAD-u, doživio je velik uspjeh i ovaciju, iako stranci nisu mogli saznati sadržaj o čemu je pjevao.
Pekinška opera kao nacionalna opera uživa velik ugled u Kini i u inozemstvu. Mnogi stranci posebno dolaze u Kinu kako bi naučili pjevati pekinšku operu, a brojni umjetnici koji izvode pekinške opere gostuju diljem svijeta i strana ih publika posvuda oduševljeno prihvaća.