Nitko ne voli čekati, ali to je, nažalost, neizdvojivi dio našeg života i života našeg društva. Ali sa druge strane je naizdvojivi dio života našeg društva je bonton u međusobnom ponašanju. Drugim riječima je međusobno razumjevanje i poštovanje jezgro jednog zdravog društva. Zbog toga mislim smatram da ako netko želi živjeti u jednom otprilike normalnom društvo, on mora imati razumjevanje za tuđu bol i položaj.
Zbog toga mislim da kada se prolaženje preko reda ljudima koji su u posebnom položaju smatra nepristojnim i neprihvatljivim to je znak što je društvo bolesno i se mora liječiti. Jedna od mogućih je vrijednosti jednog normalnog društva pomagati slabijim a to znači pružatiimati ne samo fizičku, ali i moralnu podršku. Treba se na stvari i događaji gledati ne s razine vlastitog nosa i položaja, a s razine ljudskih vrijednosti.
Trudnice, invalidi, majke s djecom, starije osobe, bolesni ljudi i slično svakako moraju imati prednost svugdje. Svatko treba imati na umu uvijek postoji mogućnost ispasti u istom ili sličnom položaju. I tek kada se u ovom položaju nađeš, saznat ćeš da je u stvari najbitnija stvar ljudsko razumjevanje. Više neće biti bitno jesi li prvi u redu ili nisi. Bitno će biti vidjeti ponašanje dostojanstveno za ljude suvremenog društva čije se ponašanje temeli na najjednostavniji kršćanski vrijednosti.
U Bugarskoj se mogu naći oba vrsta ljudi. U autobusu se uvijek mjesto prepušta onima kojim je potrebnije. U trgovini se isto daje prednost ljudima u posebnom položaju. Jedino u redu kod liječnika su svi jednaki. Tamo svi čekaju – i mlađe i starije osobe. Budući da prije četiri godine sam pokvarila nogu i tri mjeseca sam ovisila o dugima viče nego ikad, mogla bih reći da imam pozitivno iskustvo. Saznala sam da ljudi brinu o drugima i da sve još ima nade.
U zaključak ću reći da svatko se mora prema .