CroLTeC

3B, Rat

Osamostaljenjem Hrvatske 1991. godine došlo je do otvorene i jasno vidljive agresije Srbije na Vukovar i Hrvatsku. Nakon što je većina srpskog stanovništva pobjegla iz grada, počela je bitka za Vukovar, u kojoj su hrvatske snage branile grad protiv vojske JNA i srpske vojske, koja je imala golemu premoć u ljudstvu i tehnici. Bitka za Vukovar, 87-dnevna opsada od kolovoza do studenog 1991. godine, naime najveća je i najkrvavija bitka u Domovinskom ratu. Bitka je završena porazom lokalnog Zbora narodne garde (ZNG-naziv za profesionalnu, uniformiranu, oružanu formaciju vojnog ustroja u Republici Hrvatskoj, preteču Hrvatske vojske), velikim razaranjem Vukovara i brojnim ubojstvima i progonom hrvatskog stanovništva. No, iako je bitka bila značajan gubitak za Hrvatsku, također je bila i svojevrsna pirova pobjeda Jugoslavenske narodne armije i srpske vojske, koja ih je skupo koštala. Hrvatska se u međuvremenu uspjela vojnički bolje organizirati i naoružati, zahvaljujući hrabrosti jednog Franje Tuđmana i Generala Špegelja, da bi se obranila od daljnjeg prodora neprijateljske vojske. Međutim, neprijatelja je u jednom trenutku rata dijelilo samo 27 kilometara udaljenosti od glavnog grada svih Hrvata, Zagreba. Nadalje, 25. lipnja 1991. godine, Hrvatska je proglasila odvojenje od Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije. Militarnii krugovi i izmanipulirani pripadnici srpske manjine u Hrvatskoj su to smatrali neprijateljskim činom. Poticao ih je i podupirao srpski predsjednik Slobodan Milošević kao i vodstvo JNA, koje je bilo sastavljeno većinom od Srba. Prema izjavama tadašnjeg načelnika JNA, Veljka Kadijevića, cilj je bio ući duboko u Hrvatsku, zauzeti Zagreb, svrgnuti legalno izabranu vlast i uništiti njene oružane snage. Ključni element ovog plana je bila upotreba teško naoružanih snaga kojim bi se zauzela oblast istočne Slavonije koja je imala brojnu srpsku zajednicu, da bi se zatim dalje napredovalo na zapad do Zagreba. Tijekom srpnja i kolovoza 1991. godine hrvatske su vlasti postupno gubile kontrolu nad istočnom Slavonijom. JNA je zauzela pozicije na drugoj strani Dunava. Do kraja kolovoza 1991. godine, broj stanovnika grada je pao na oko 15.000. Vukovar je u tom trenutku već bio velikim dijelom okružen teritorijem pod srpskom kontrolom.

DAN KAD JE VUKOVAR PAO…

18. studenog 1991. godine grad je pao u srpske ruke, a nakon toga su slijedila mučenja i ubojstva hrvatskih vojnika i civila. Vukovarski Srbi, koji su se u skloništima mjesecima skrivali od granata, sada su se bacali „oslobodiocima“ u naručje i prokazivali branitelje, obitelji branitelja i općenito ljude koji su im se zamjerili. Stoga su po cijelom području grada Vukovara ljudi streljani, a najveći organizirani i masovni zločin dogodio se na Ovčari (farma u blizini Vukovara, gdje je zarobljeno, mučeno i ubijeno oko 250 ranjenika iz vukovarske bolnice). Iz masovne grobnice ekshumirano je oko 200 tijela, dok se za ostalim osobama još uvijek traga…. Masovna ubijanja su se dogodila i u okolnim mjestima Vukovara (Dalj, Erdut, Aljmaš...). Osnivani su i koncentracijski logori, a najpoznatiji je Velepromet, u kojem je mučeno oko 1200 zarobljenika. Mnogi zarobljenici su odvođeni i u logore u Srbiju (Sremska Mitrovica, Stajićevo, Begejci, Niš...). Tri časnika JNA, Mile Mrkšić, Veselin Šljivančanin i Miroslav Radić, bili su optuženi od Haaškog suda zbog višestrukih zločina protiv čovječanstva i kršenja ratnih konvencija. Mile Mrkšić osuđen je na 20, a Šljivančanin na 10 godina, dok je Radić oslobođen. Slavko Dokmanović, predsjednik Skupštine Općine Vukovar, gradonačelnik za vrijeme okupacije grada i optuženik za ratne zločine, počinio je samoubojstvo vješanjem u zatvorskoj ćeliji, kratko prije donošenja presude. Proces protiv Vojislava Šešelja i Gorana Hadžića nije dovršen. Za koncentracijske logore u Srbiji još uvijek nije nitko odgovarao. Nakon oslobodilačkih akcija u drugim krajevima Hrvatske 1995. godine, počeli su pregovori o povratku Vukovara pod hrvatsku vlast. Lokalna je samouprava u Vukovaru počela djelovati sredinom 1997. g. Hrvatsko Podunavlje je mirno reintegrirano u Republiku Hrvatsku 15. siječnja 1998. godine. Otad se mnogo radi na obnovi grada i povratku svih stanovnika, te se oživljavaju kulturni i drugi vidi gradskog života. 2010. godine srbijanski je predsjednik Boris Tadić posjetio , uz pratnju hrvatskog predsjednika Ive Josipovića, Ovčaru, gdje se poklonio žrtvama. Tadić je prvi predsjednik Srbije koji je došao odati počast stradalima na tom mjestu. Međutim, prije nekoliko mjeseci Žalbeno vijeće Haaškog suda je pravomoćnom presudom potvrdilo sve ono u što smo mi u Hrvatskoj oduvijek vjerovali. To jest, da su Generali Gotovina i Markač nevini, te da Domovinski rat nije bio zločinački poduhvat. Rat je nakon toliko godina mućenja i patnje konačno i definitivno završio…

deu02513_3B_02

War

View options