Na pitanje što je to zapravo “Religija” “religija”, za krščanina, jedan je mladi svećenik odgovorio:
„Vjera je kao cvijet koji do neba raste. Brineš li se o njemu, pažnjom i ljubavlju, porast će sve do lica Božjega.“
Bio sam još vrlo malen kada čuoh te riječi, no do dan-danas ih nisam zaboravio.
Ostale su mi u sječanju kao da se radi o velikim i snažnim događaju mog djetinjstva, no bile su samo nekoliko riječi.
Što sam više odrastao to sam bolje shvaćao što mi je bilo rečeno.
Razmisleći o tome razotkrio sam da to zaista nisu bile samo riječi.
Dakako, čovjek se mora brinuti o svojoj vjeri, ljubavlju i pažnjom, posvetiti se njoj svakodnevno iznova.
Jer će bez toga uginuti kao što bi i ruža uginula, kojoj fali voda da opstane.
Vjera je kruh čovjekovoj duši, njoj se njom se duša hrani, njom raste.
Živjeći u današnje vrijeme, međutim, nije lako biti dostojan i pravedan vjernik.
Potrebna je odluka između svijeta ili vjere, između modernog načina života ili onog posvećenom Bogu, između dobrog i zla.
Moguće je živjeti je moderan život hodajući s Bogom, no doista se svakodnevno suočimo s odlukama između dob grijeha i pravednosti.
Bog nas toliko voli da nam je dao slobodnu volju, da biramo.
Međutim, čovjeku nije lako, doista mu je čak i nemoguće uvijek ostati bez grijeha, no mora shvatiti da nije sam, da ga netko vodi, da mu pomaže.
Točno tu se nalazi zadaća vje crkve u današnjici.
Biti prijatelj, poput strpljivog dobrog pastira, koji čeka i čeka sve dok se ne odlučimo za njega.
U današnje vrijeme ljudima se stavlja golemi teret na leđa.
Bilo na poslu, zbog ekonomske situacije u državi, ili u obiteljskim životu.
Reklame i ponude na sve strane, obveze i obveze na poslu, jer to mora tako.
Čovjek zaista biva umoran od svega a umjesto da se odmori u Božjim rukama on traži utjehu i mir u televizijskim serijama, koncertima itd...
I na taj način udalji se od Boga i u krajnjem smislu i od kruha koji mu je potreban da nahrani svoju dušu.
Udalji se sve do te mjere dok naša ruža ne ugine, dok biva potpuno slijep i gluh, ne slušajući svoju dušu i svoje tijelo, jer danas, kažu, to mora tako, to je normalno.
I tako čovjek luta ovim svijetom bez cilja, umoran nosi posve sam sam svoj težak teret na ramenima.
I padne, pa opet.
I padne duboko, traži odgovore za ono što se mu se dešava, bilo pozitivno ili negativno, u znanos.
Znanošću sebi sve želi objasniti, zaboravlja da Bog p uopće postoji i ne shvaća koliko bi mu lakše bilo, da zna kamo i kud' hoda, da ne nosi sam svoje muke i brige, da živi u ovom svijetu, ali ne i za ovaj svijet.
Da odjednom sve ima smisla, da upozna svog najboljeg prijatelja, koji mu prašta i strpljivo čeka i nikad ga neće napustiti.
Zaslijepljen je čovjekov um “ovih dana“, ne vidi ono što mu je pred nosom.
I nije lako odlučit se mladiću lako odlučiti se protiv alkohola u diskoteci, i nije mladim ljudima lako “hodati čisto“ bez seksa do braka, i nije Hrvatu lako oprostiti Srbinu i obrnuto, ali je to ono što nas čini Božjom djecom jer je to ono što ovaj svijet promovira, jer je to danas ono što je “normalno“
Tako opterećen grijehom čovjeku je sve teže i teže, grijeh ga doista vuće u propast, već i u ovom životu.
Pitajte se osjećate li se slobodnima i zaista zadovoljnima svojim životom?
Jel Da li znate zašto radite što radite?
Da li vidite čuda koja se događaju oko vas?
Jer to je Bog, u nama.
Čudo je, kad se djevojka i dečko odluče za čistu vezu, kada je ljubav jača od mržnje, kada Srbin Hrvatu oprosti i obrnuto, kada mladi i stari poš poštuju riječ svojih roditelja, kada im srca budu otvorena za Boga, kada im ruža ne ugine...