Book interpretation

 HOTEL ZAGORJE

1.Autorica Ivana Simić Bodrožić je rođena 1982. godine u Vukovaru. Hrvatska je književnica. Apsolventica je filozofije i kroatistike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Njena je obitelj bila prognana iz Vukovara nakon što su ga četnici i JNA (Jugoslavenska narodna armija) okupirali nakon višemjesečne opsade. Otac joj je poginuo na Ovčari, a ona je s majkom i bratom kao prognanica bila prvo na Jadranu, a poslije je živjela u Zagrebu i Kumrovcu, u zgradi političke škole. Piše za časopis Poezija, časopis pjesničke prakse. Pjesme je objavila u časopisu Quorum, Vijencu, na radijskoj emisiji Poezija na glas i drugdje. Pjesme su joj ušle u antologiju suvremenog hrvatskog pjesništva Utjeha kaosa Miroslava Mićanovića. Djela su njezina sljedeće. Prvi korak u tamu, zbirka poezije, 2005. Hotel Zagorje, poluautobiografski roman, 2010. Pričaj mi o tome , kratka priča (izašla u Jutarnjem listu) Dobila je nagrade sljedeće. 2005. Goran za mlade pjesnike (za rukopis Prvi korak u tamu) 2005. Kvirin, za najbolju pjesničku knjigu autora do 35 godina, (za zbirku pjesama Prvi korak u tamu) 2010. Kiklop za prozno djelo godine

2.Sadržaj U gusto je ljeto poslijepodne 1991. tata autorice bio nervozan pa ju strogo zabranio pjevati pjesmu o Srbiji. Idućeg su dana njezin brat i ona morali otputovati na more sami bez roditelja s drugom djecom iz Vukovara zbog rata. Tada je njezin brat imao šesnaest godina, a ona devet godina. Djeca su uživala na more u neko vrijeme, ali su se dosadili kasnije jer su tamo ostali duže nego što su trebali. Jednog je jutra njezina mama došla i počeli su živjeti kod tete u Zagrebu umjesto toga što su se vratili doma. Ispočetka su im svi ugađali, ali ih postupno smatrali teretom pa su pravili kolače svega bilo manje. Tata se obično javljao svaki treći dan, ali kasnije sve rjeđe. Vozivši se tramvanjem besplatno na žuti karton, stalno su morali odlaziti u neko općine, Crveni križ i Caritas po namirnice. Joj je to bilo lijepo. Nakon dva-tri mjeseca života u Zagrebu, neke su postale svakodnevne i pomalo joj je prestajalo biti zabavno. Jednog su dana čuli da su tatini roditelji bili ubijeni u Vukovaru, pa su postali jako dobri jedni prema drugima, a ona je nato zaboravila. Nekoliko dana kasnije ugledala je Luku i on je postao njezina prva simpatija. Vukovar je pao. To je značilo da je za njih gotovo, tko je izašao, izašao je, a što će biti s ostalima to samo Boga zna. Tata se javljao ranog jutra idućeg dana da je živ i uskoro će se vidjeti, ali nije se vratio. Jedne su večeri provalili prazan stan s tetkom u Novom Zagrebu, ali je vlasnik stana podigao tužbu i tražio da ih izbace, a pomoću društvenih stanova su mogli tamo ostati dok im ne nađe novi smještaj. U proljeće 1992. išli su pitati što će se dogoditi s njezinom tatom, a kompjuter ga je svrstao u Civilnu zaštitu. Mama se generalu žalila na to pa joj je dao novi dokument na kojem je pisalo da je tata pripadnik Hrvatske vojske. Bili su jako sretni, jedino što oni za to nisu dobivali novac jer on nije poginuo nego je samo nestao. Njezin brat i ona nisu se nikada baš slagali. Tjerao ju je da jede hrenovke koju ne voli. Nikada joj nije govorio istinu. U isto vrijeme ga je obožavala i mrzila jer je bio velik i pametan dok je pored njega djelovala prilično tupavo. Vjerovali su da će ih stric iz Njemačke pozvati kad završi školska godina, ali im je donio samo punu vreću svoje stare robe za brata, a joj naljepnice za bilježnice raznih boja u obliku životinja. Bili su razočarani. Baka i djeda, mamini su roditelj došli iz Vukovara. Bili su presretni što su živi i zajedno s njima, ali su se pojavili neki drugi problem s novcem. Osim toga nisu njezini baka i djeda s babom nisu slagali. Kratko vrijeme su živjeli samo od pomoći, a kasnije je mama zaposlila kod tatinog prijatelja, čika Grga. Trudila se da se snalazi u kvartu, najviše u jeziku da ne ispadne glupa. U njenom novozagrebačkom razredu su svi bili jako moderni, presvlačili robu svaki dan i zvali se Lana i Borna. Među njima nije imala prijatelja. U prekrasnu ranu jesen su dobili jednu sobu sa 3 kreveta i počeli živjeti u hotelu Zagorje, bivšoj političkoj školi. Soba je bila minijaturna, sunčana i topla s vlastitom kupaonicom. Bila je presretna, ali je mama plakala i to joj nije bilo jasno zašto. Upoznala je prve prijatelje Brijanu i Ivana u hotelu zagorje, družila s njima i zajedno ukrala bananu u kuhinji hotela. Družila se s Zoricom, Marinom, Natašom i drugom djecom. Ponekad su se posvađali, ponekad se zajedno brinuli mački i ponekad bili jako zločesti. Išla je s njima u seosku osnovnu školu. Djeca iz Vukovara su se ujedinili u rat protiv djece iz Zagorja. Na početku su se većini učenika podsmjehivale, a s onima čistijima i s boljim ocjenama imali su diplomatske odnose zato što su ih mogli razumjeti, prepisati nešto na testu ili jednostavno da ne budu usamljene. Kako su godine prolazile, neki od tih odnosa postali su gotovo prijateljstva, ali uvijek su nekako oni bili oni, a zagorci nešto drugo. Pisanje sastavaka joj je bilo najdraže od svih školskih zadataka, odlično napisala i pročitala na školskoj priredbi. Za Božić je dobila punu torbu slatkiša od čika Grge pa je bila sretna unatoč tome što su živjeli pod lošim uvijetima. U ljeto 1993. su dobrostojeći talijanski obitelji pozvali djecu iz Vukovara pa se provela kod jedne obitelji tamo 2 tjedna. Tamo joj nije bilo ugodno kad nije razumjela što pričaju o joj. Talijanska kuhinja joj se isto baš nije sviđala jer su stalno jeli tijesto i prije svakoj obroka i sve posipali nekim sirom. Kupili su joj puno nove odjeće, i ne samo joj, nego i bratu i mami. Izgledalo joj je pet puta bolje nego da je bila u Njemačkoj da čeka da stric dođe i da je voli. Bila je presretna kad se vratila kući. Nakon povratka s putovanja, htjela je biti prijateljicom Jelenom više nego s obitelji jer su imale mnogo zajedničkoga. Ljeta su u Zagorju najsporije prolazila. Nije bilo rijeke, ni mora, samo puno muha i vonj gnojiva na koji se bilo najteže naviknuti. Mama je napeto uzdisala. Nekad bi zapalila cigaretu i smirila se. Dobila je od doktorice tablete za spavanje i od tada ih nije prestala piti. Njezina se obitelj načekala da se tata vrati, da oslobode grad, da se pomaknu na listi čekanja za stanove. Sve su to bile stvari kod kojih se ništa nije moglo učiniti u međuvremenu, osim čekati. Ipak su pokušavali. Obilazili su Crveni križ, ostavljali tatinu sliku i tražili čovjeka koji preplanuo. Ništa se nije događalo i ništa se nije mijenjalo. Samo je vrijeme prolazilo. Mana je volontirala u centru Apel, centar za ljudska prava koji je tražio nestale ljude i tako pokušavala biti blizu onih koji su odlučivali o njima. Jednog je dana stambena komisija ponudila stan na Visu, ali ga su odbili jer tamo nema ni škole ni ničeg živog i trebaju čekati tatu. 1995. je ušla u dob puberteta kad je navršila 13 godina. Počela je ići na disko klub, pušila cigarete, šminkala, zaljubila se u Igora na prvi pogled i poljubili su se. Izlazili su na kavu, u kino, pričali, ljubili se, mazili i on joj je bio sve. Prava nestalih su izjednačili s pravima mrtvih, napokon, tata je dobio čin časničkog namjesnika, a njezina obitelj naknadu za mirovinu. I zaostatke. Kupili su zeleni auto. Od kada je upisala u srednju školu, morala je ići u đački dom. Bila je u sobi s jednom studenticom, s drugom koja je nova i s nekom Ivanom, najproblematičnijom curom na katu od koje svi bježe. Većina je cura s istog razreda išlo u Zvjezdice, a većina dečki skijalo i igralo tenis. Imali su ambiciozne roditelje. Među njima nije našla dobro društvo osim Zrinke koja nosi željezni steznik. Markirale su na sat fizike. Vikendom se vratila u hotel. Lijepo je biti kod kuće, ali je još više voljela svoje društvo u Zagrebu i biti sama tamo. Jedne se večeri raspala ljubavna veza s Igorom pa se napila. U tom teškom trenutku su ju nedostajali mama, tata koji ju je uvijek volio, štitio i dao joj povjerenje da joj nitko ništa ne može učiti. Otkad nije bilo Zrinke, nije imala strpljenja sjediti na satu, pogotovo na nekima. Sve više se družila s ekipom iz doma, otišla na tulum markirajući na satu fizike, lagala mami, bratu, razrednici, živjela od danas do sutra. Mama i brat su to saznali preko razrednice, ali ju nisu grdili, nego ju ohrabrili da bude pametna, da ne odustane nego izdrži i završi školu. Donijela je nove odluke za novi život i bacila se na učenje. Na taj isti dan su napokon dobili stan koji su tako dugo čekali. Optimistično je mislila da novi život počinje sutra. Odjavila se đačkog doma i došla u novi svoj stan. To je bio najljepši trenutak njenog novog života. U posljednje su vrijeme često išli u Vukovar, otkad su počele identifikacije. Svaki vikend je bila sahrana nekoga koga su poznavali. Njihov još nije došao na red, ali razmišljala o svojoj smrti i smrti mame i brata i brinula se da ostanu sami. No, mislila je da su to samo misli, misli nam ne mogu ništa i život nastavi nadalje kao da lako dišemo unutra van.