Drugi svjetski rat
Za Norvešku se nekako uvijek pretpostavlja da je na periferiji europskih i svjetskih događaja.
To je možda točno ako idemo daleko u prošlosti, ali za vrijeme Drugog svjetskog rata Norveška je i te kako bila dio svjetskih zbivanja.
Za Nijemce je Sjeverno More bilo od stratešne važnosti, a pretpostavlja se da su okupirali Norvešku baš zbog toga da Englezi ne bi koristili taj prostor za svoje vojne operacije i napade na dijelove Europe koji su već bili pod njemačkom kontrolom (kao Danska i Nizozemska).
Objektivno, Norveška se ne može pohvaliti da je pružila neki značajan vojni otpor.
Za dva mjeseca smo bili totalno pod njemačkom kontrolom.
Međutim, mnogi norveški povjesničari vole da ističu da smo mi izdržali dva mjeseca, a jedna Danska samo dva tjedna.
Izvor ponosa za Norvežane je svakako operacija u kojoj smo spriječili njemački vojni brod „Blücher“ da prilazi norveškoj obali, odmah na početku okupacije.
Skoro svi njemački vojnici na tom brodu su poginuli u toj operaciji.
Ali, kao što je operacija „Blücher“ izvor ponosa za Norvežane, tako je Ivo izvor srama.
Toliko je bila sramna njegova uloga u okupaciji vlastite zemlje da je njegovo ime u svijetu postalo sinonim za izdajicu.
Zašto?
Zbog nekoliko pisama koja je napisao Ivi i Ivi, u kojima je otvoreno pozivao na okupaciju Norveške.
Naravno, čim su Nijemci došli, postavili su ga na mjesto „poglavnika“ okupirane Norveške.
Vojne bitke su, kao što sam napisala, prestale nakon samo dva mjeseca, ali se dugo nakon toga, sve do kraja okupacije, vodio civilan otpor protiv Njemaca.
90% norveških svećenika je dalo otkaz u znak protesta protiv nove nacističke vlade, a jako puno ljudi se priključilo civilnom otporu.
Nije se radilo o partizanskom odredu kao u Jugoslaviji, gdje su se odvijale velike bitke protiv nacista i „domaćih izdajica“, nego više o sabotaciji i širenju anti - nacističke propagande.
Dosta momaka iz norveške mornarije se priključilo i engleskim vojnim snagama.
Što se tiče civila, u poređenju s ostatkom Europe, Norveška je dobro prošla.
Njemački vojnici su postupili mnogo humanije prema civilnom stanovništvu Norveške nego prema (na primjer) Rusima ili Poljacima.
Jedna velika mrlja na našoj povijesti je ta što smo pustili naciste da pobiju oko 80% naših Židova. (u Danskoj su svi spaseni)
Ali prema Norvežanima je tretman uglavnom, bio human.
Jedna zanimljivost je da je u Norveškoj tijekom Drugog svjetskog rata bilo dosta logoraša sa prostora bivše Jugoslavije, pogotovo iz Srbije.
Najveća zgrada u vojvođanskom gradu Kikindi je Hotel Narvik, imenovan po norveškom gradu u kojem je bivši gradonačelnik Kikinde proveo dosta vremena tokom rata, kao logoraš.
Oduševila ga je ljubažnost Norvežana toliko da i dan danas postoje posebne veze između njegovog grada i naše zemlje.
Posljedice Drugog svjetskog rata također nisu bile toliko ogromne kao u drugim dijelovima Europe.
Brzo smo uspjeli prestići predratni ekonomski nivo, a zbog (relativno) humanog tretmana prema civilnom stanovništvu, ni psihičke rane nisu bile toliko duboke kao drugdje u Europi.
Danas se sve više piše o sramnom ponašanju Norvežana prema djevojkama koje su bile u vezi ili braku sa njemačkim vojnicima.
Njihova djeca pogotovo (a ima ih nemalo) su ogorčena na društvo koje ih je uvijek stigmatiziralo.