4) Svakodnevnica
Moja svakodnevnica u Norveškoj izgleda ovako:
„Radnim“ danima ustajem relativno kasno, možda oko 09 ili čak 10, jer moja predavanja počinju najranije u 12.
Prije sam mnogo češće ustala ranije i išla u biblioteku prije predavanja, jer smo zaista imali puno toga za pročitati kad sam studirala povijest.
Nakon što sam počela studirati BHS (bosanski/hrvatski/srpski), provedem puno manje vremena s knjigama u ruci, jer nemamo više tu istu ogromnu količinu materijala za pročitati kao prije.
Naravno, imamo domaće zadatke koje uvijek radim na vrijeme, i to najlešće nakon predavanja.
Onda obično idem u gradsku biblioteku jer je u sveučilišnoj biblioteci uvijek previše gužve.
Često nakon toga (a nerijetko i prije) se nađem s prijateljicama u nekom kafiću.
Iako osobno ne pijem kavu, taj dio dana obično bude najbolji.
Kad se vratim doma imam razne obveze i ili moram čistiti kuću ili spremati večeru ili ići u banku ili dučan.
Radim i kao volonterka u „Sigurnoj kući“ (ti kuća za zlostavljane žene i djecu) u cbici pa moram par puta tjedno da pazim djecu ili voditi žene u MUP ili kod odvjetnika ili nešto slično.
Vikendom radim u domu s ljudima s mentalnim poteškočama: Mi od 08-15 ili od 15-22.
To nije volonterski rad nego baš moj posao, i taj posao zna biti psihički zahtjevan.
Ali mnogo ga volim, i nakon što sam došla u Hrvatsku primijetila sam da mi ljudi u tom domu više nedostaju nego mnogi mojih prijatelja.
Nedjelja je u Norveškoj dan za obitelj i prirodu, tako da sam tada često s majkom negdje u prirodi.
Ona živi blizu prelijepih jezera pored kojih je fino šetati kad je lijepo vrijeme.
Sa sestrom se viđam često , ali samo na kratko, jer je ona uvijek „na putu“.
Osim toga, volim da čitam knjige, i nedjeljom imam najviše vremena za to.
Mislim da je moja svakodnevica prilično tipična za ljude moje godište u Norveškoj.
Naravno, oni mogu imati druge poslove i obveze, ali situacija je ista.
Jedna velika razlika koja postoji između mene i djevojaka iz manjih gradova u Norveškoj je ta što se one puno ranije udaju i rađaju djecu.
Tako da ja sad, s 25 godina imam dosta prijateljica koje već imaju dvoje ili čak troje djece.
Ponavljam da je vo slučaj skoro isključivo za djevojke iz manjih gradova: i to djevojke koje se obično ne upisuju na fakultetu.
Ne znam točno kako to izgleda u Hrvatskoj.
Koliko sam ja razumjela po svojim prijateljicama, njihova svakodnevica nije drastično različitiji od mog.
Češće je slučaj da ne rade (ne nužno zato što ne žele nego zato što posla nema), i da više piju kavu s prijateljima.
Postoji i kod mnogih njih želja da idu vani, točnije na Zapad.
Dosta njih me pita kako mogu studirati u Norveškoj recimo.
I u Norveškoj je popularno studirati u inozemstvu.
U zadnje vrijeme jako puno norveških studenata ide studirati u zemljama istočne i srednje Europe, pogotovo u Poljskoj i u Mađarskoj.
To je zato što je lakše biti prihvaćen na sveučilištima tamo, pogotovo kad je riječ o medicini i stomatologiji.
I kad se vidite , praktično im je zagarantiran dobar posao.
Što se tiče slobodng vremena, mislim da je situacija ista i u Hrvatskoj i u Norveškoj, s tim da Hrvati, kao što sam rekla, manje rade pored studija.
Sve ostalo – sportske aktivnosti, izlasci navečer i slično je, vjerujem, manje više isto, ne samo u Hrvatskoj nego u svim zemljama zapadnog svijeta.
Jer Hrvatska jeste dio Zapada.
Po meni.