Religija
Mislim da pitanje “šta znači religija u suvremenim društvima“ nije baš najbolje formulirano, jer to ovisi o kakvom je društvu riječ.
Ako govorimo sa stajallišta sjeverozapadne Europe onda će odgovor biti drugačiji nego ako pričamo o zemljama južne ili istočne Europe.
A dobit ćemo opet sasvim drugačije odgovore ako pitamo za zemlje bliskog istoka, Indije ili daleke Azije.
Meni je bilo jasno nakon samo nekoliko dana u Zagrebu da religija igra važniju ulogu u hrvatskom društvu nego u norveškom.
Bilo mi je neobično, ali i simpatično, gledati časne sestre recimo kako hodaju ulicom.
A i stanodavka mi je rekla da ne smijem ni slučajnu skidati sličicu Svetog Anta s frižidera jer će mi to donijeti nesreću.
Ali naravno, to su samo sitnice usporedbi s diskusijom koja je pokrenuta kada je bio referendum o homoseksualnom brakovima.
Tada se najbolje vidjelo da je vjera jako vačan faktor u hrvatskom društvu, kako u privatnim životima ljudi, tako i u javnoj debati.
Dakle, meni se čini da je vjera u Hrvatskoj ne samo osobna stvar i da nije samo utočiste i osobno uvjerenje pojedinaca, nego da je nešto više.
Ja, kao ateista, vjerujem u potpunu odvojenost crkve od države (i obrnuto), i osobno mislim da je francuski model, po kojem ljudi ne smiju ni nositi vjerske simbole u školama, najbolji.
Ali isto tako razumijem da je ljudima nekako u prirodi da vjeruju u nešto, i da će uvijek biti vjernika, čak u jako sekularnim društvima kao norveškom.
Protivnik sam političkog angažiranja svećenika zato što vjerujem mislim da oni pripadaju drugoj sferi društava, onoj duhovnoj, i da nema potrebe da se oni angažiraju politički.
Zato sam i protivnik klerikalnih stranaka svugdje u svijetu.
Kada su bili protesti u Turskoj protiv Erdoganove klerikalne vlade recimo, nadala sam se da će se nešto tamo promijeniti.
Nažalost nije.
No usprkos svemu ovome, nisam protivnik vjeronauka u školama.
Mislim da je vjera igrala toliko važnu ulogu u formiranju svih društava da bi bilo glupo to samo ignorirati.
Ali ne volim vjeronauk u obliku indoktrinacije nego mislim da treba biti čisto informativan.
Što se tiče religije i znanosti, čini mi se na prvi pogled kao da su to suprotnosti.
Jer kad je riječ o znanosti, moraš imati dokaze za sve.
I sve ima neki smisleni i logični odgovor, neko racionalno objašnjenje.
To nije slučaj s vjerom.
Ima jednostavno (za mene) previše toga što vjera ne moče da objašnjava.
No pričala sam s ljudima koji su mi rekli da oni zbog svojih vjerskih uvjerenja, nisu u konfliktu sa znanošću.
Moj otac recimo, koji je musliman, rekao je (kad sam ga pitala kako može vjerovati u priču o Adamu i Evi kad ima toliko konkretnih dokaza o stvarnom porijeklu čovjeka) rekao je da kako god da je čovjek nastao, da je Bog tako naredio.
Na taj način je sličan onom znanstveniku koga smo slušali nedavno, koji je rekao da vjeruje u Boga koji je stvorio sve, i ono što razumije i ono što ne razumije.
No za mene je to tanak odgovor i meni trebaju dokazi za sve.
Nemam ništa protiv ljudi koji vjeruju, ali sve dok oni sami priznaju da je vjera upravo to, vjera, a ne nauka ili nešto što mogu potkrijepiti konkretnim, znanstvenim dokazima.