Book interpretation

 Zoran Ferić – Anđeo u ofsajdu

Zoran Ferić je hrvatski pisac i književnik rođen 1961. godine u Zagrebu. Diplomirao je književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Prve je tekstove objavio 1987. godine u novinama (npr. u Poletu, Studentskom listu, Pitanjima, Oku, Quorumu, Plimi i Godinama novim). Prvu knjigu je objavio 1996. (Mišolovka Walta Disneya). 1997. dobio je nagradu za priču „Anđeo u ofsajdu“. Sljedeče je godine izašao izbor priča s Miroslavom Kišom, Robertom Mlinarcem i Borisom Perićem. Njegovo vjerojatno najpoznato djelo – izbor priča „Anđeo u ofsajdu“ izdano je 2000. dodine. Nakon toga objavio još Smrt djevojčice sa žigicama (2002.), Otpusno pismo (2003.), Djeca Patrasa (2005.), Simetrija čuda (2007.), Kalendar Maja (2011.). U svakodnevnom životu radi (ili je radio 2000. godine) kao profesor hrvatskog jezika i književnosti u gimnaziji u Zagrebu. Poznat je po svojim crnim humoru i šokantnim, često kontroverzivnim temama. U svoje priče uključuje puno seksa i smrti što se jako sviđa većini čitatelja i kritičara. Njegova je knjiga „Anđeo u ofsajdu“ bila veliki hit u Hrvatskoj. Ferić je dobio puno pohvala i dobrih recenzija. Kritičarima se sviđao groteskni karakter pripovjetaka, njihov humor, neočekivani obrati i sarkazam. Prema njih pisac je odličan analitičar gluposti, pakosti i prostaštva te njegove priče udaraju točno tamo gdje boli. Sadržaj knjige „Anđeo u ofsajdu“ objavjenoj 2000. godine u Zagrebu je 9 pripovjetaka različite dužine i karaktera. Najduža ima trideset dvije stranice, a najkraća samo osam. Dulije priče su podjelene na manje dijela sa posebnim naslovima. Prva je priča „Forma amorfa“ koja govori o čovjeku koji tijekom boravka u Veneciji angažira se u tražbu značenja tajnog simbola crvenog oblaka (naslovna forma amorfa) koji nalazi se u mnogim mjestima u gradu, uključajući žigovi na leđima davnih galijeta. Teško je budući da svaki put kad netko saznaje čega traži lik, odmah mu neće pomoći. Tijekom tražbe glavnik lik upoznaje misterioznu djevojku – Henriette. Mlada žena brzo postaje njegova ljubavnica. Poslije saznajemo da djevojka je prostitutka koju traže njezin svodnik. Na kraju se također pokazuje da je djevojka lopovica. Naš lik, sad bez novca i svjestan da se zaljubio u varalici, konačno nalazi u arhivama grada značenje tajnog simbola – pokazuje se da predstavlja on ljudski izmet. Sljedeča je pripovjetka „Otok na Kupi“. Njezina akcija održava se tijekom domovinskog rata. Grupa hrvatskih vojnika se skriva u grmljama pokušajući uloviti ribu na mamac iz ljudskog mesa. Neočekivano ih uočava trojica srpskih vojnika koja ih poziva na ručak na svoju stranu rijeke. Bilo je to sumljivo ali sve se pokazalo biti u redu. Začudeni i zadovoljni gostoljublivostu protivnika Hrvati otplivaju. Samo jedan detalj – jedan od Srba ispustio iz džepa poseban predmet koji je jedan od Hrvata diskretno uzeo. Bio je to alat za vađenje očiju. O pripovjetci „Ralje“ govorit će kasnije Mikolaj. „Blues za gospođu sa crvenim mrljama“ je pripovjetka o ljudima iz čekaonice ambulante za AIDS. Glavni lik je čovjek koji je dolazio ovdije već puno puta. Zajedno sa „kolegom“ - Bosancem iz sljedećeg mjesta, ogovaraju ljudi koji ulaze u čekaonicu i pričaju o povezanim sa sidom događajima iz svog života te života svojih poznanika i prijatelja. Puna seksa, morbidna priča završava se neobičnim zaključkom, kad jedna ružna žena prikazuje likovima jako stare fotografije zgrade ambulanti čime izaziva kod njih refleksiju nad životom. Najkraća priča „Drvljene čaplje“ govori o obitelji kod čije kuće povlači se auto sa ciganima. Od sumnljivih gosti obitelj dobiva drvenu čaplju. Nisu sigurni zašto ju dobili. Kasnije čuju nekakvi zvuk, koji smatraju zvukom čaplja koje cigane puštaju da lete. „Tužna bajka o Clari Schumann i braći Grimm“ uopće nije tužna – jedna je od najduhovitih priča u knjizi. Govori o čovjeku kojeg su prijatelji zvali Piton. Njegova posebna vještina bile su razgovore sa djevojkama u klubovima sa ovom stvarom izvađenom iz hlača. Onaj čovjek klade se sa prijateljima da će pokazati pimpeka predsjednikovoj supruzi. Svi doprinose puno novca, jer ne znaju kako će on to napraviti. Štos je bio u tome da je ona žena dermatovenerolog – lječnik koji se bavi spolnim organima. Siguran da pobjedio kladu, Piton prepričava prijateljima kao je pokazao ovu stvar kod lječnika kojim je bila predsjednikova žena. Ipak neočekivano, ranije tog dana njezin muž izgubio je u izborima i u vrijeme Pitonovog ispitivanja nije bio više predsjednik. „Simetrije čuda“ govori o događajima povezanim sa grupom prijatelja – Ivanom, Davorom i njegovom djevojkom Sonjom. Prva je priča o mladim Ivane kojeg je otac doveo kod javne kuće da bi imao prvi seks u životu. Drugi događaj bio je sustret Ivana i Davora sa slikarom koji je radio slike od mokraće i izmeta. U trećim dijelu Sonja je htijela saznati tko uzima gaće paraliziranoj djevojčici u lječištu. Zadni dio prikazuje kad svi su se sreli na pogrebu jednog od njihovih prijatelja koji je pogiuno u prometnoj nesreći. „Dodir anđela“ je dosta neobična priča o učiteljima u školi koji vode istragu osobe koja stavlja i uzima toaletni papir iz profesorskog zahoda. Ova je pripovjetka isto vrlo duhovita, jedna od najboljih u knjizi. Posljednja je pripovjetka naslovni „Anđeo u ofsajdu“. Govori o sprovodu maloj djevojčici na kojim događaju se valjda svi stvari koji se ne smiju dogoditi. Autor prikazuje često grozne, neprikladne misli i rozgovore sudionika pogreba.

Meni lično jako se sviđale ideje nekih pripovjetaka npr. „Forme amorfe“, „Tužnoj priči...“ ili „Dodiru anđela“, ali mislim da malo od njih je imalo zadovoljavajući mene zaključak. Neke priče završio bih ranije, neke malo produžio. Konačnog smisla nekih nisam uopće shvatio. Ferićeva knjiga ne sviđa se svima, ima također puno drugih mana o kojih će govoriti Ivo.