Svi koji su u životu bili u banci ili nekim drugim uredu, susreli se sa situacijom kad druga osoba prolaze preko reda. Najčešće oni koji moraju više čekati nisu tome radi (ali ne uvijek to prikazuju). Ipak, u društvu ima o tome dva različita stava o kojih ovisi naše ponašanje u redu.
Po Prema prvom mišljenju, postoje osobe koje bez obzira na situaciju imaju prednost u svakakom redu. Trudnicama, invalidama ili starim ljudima je čekanje u redu je teže nego običnom čovjeku. Takve osobe moraju imati osigurane mjesto ne samo u redama, nego i npr. u sredstvama komunikacije. Ljudi koji imaju takav stav o tome, neću se ljutiti kad moraju malo dulje čekati.
Mislim da je ponašanje na taj način je dobro jer ljudima o posebnim potrebama uvijek treba olakšavati život. Sa druge strane ima puno slučaja kad netko koriste tu priliku (prolaženje preko reda) samo za to što su je dovoljno stari. Takve osobe često uzimaju mjesto više upotrebljavajućim.
Drugi stav glasi da svi imaju jednake prilike i svi moraju čekati na svom mjestu. Prolaženje preko reda smatrano je vrlo nepristojnim. Svaka osoba mora čekati toliko vremena koliko drugi. Ne postoji nikakav izuzetak. Svaki ime isto pravo.
Po mojem mišljenju taj stav nije točan. Naravno, logičan je, ali nerealan. Njegova je pozitivna strana je da eliminira tih koji bez ozbiljnog razloga uzimaju mjesto u redu. Ipak, postaje tada pitanje osoba koje stvarno imaju problemi i trebaju pomoć. To je velika mana tog mišljenja. U mojoj zemlji više se vidi ponašanja sa prvog stava. Ljudi znaju da drugi mogu biti slabiji i trebaju proći preko reda. Sigurno postoji puno situacija kad netko se jako ljuti da više čeka, ali uglavnom ne ma me nema sa tim problema.
Nisam nikad imao jako loših iskustava sa čekanjem u redu. Razumijem da ima osobe koje moraju biti prve i da moram čekati. Sve u svemu slažem se sa prvim mišljenjem i mislim da je to najbolja opcija.