Book interpretation

 Zašto sam vam lagala

Julijana Matanović je rođena u Gradčcu, u Bosni i Hercegovini 6. travnja 1959. Godine 1962 preselila se u Hrvatsku, u Slavoniju. Studirala je jugoslavenske jezike i književnost te diplomirala 1982. godine na Pedagoškom fakultetu Sveučilišta u Osijeku. Magistrirala na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu i tamo je radi. Proza joj je prevođena na slovenski, njemački, slovački, češki, ukrajinski, makedonski i bugarski jezik. Suautorica je knjige kritičkih čitanja "Četiri dimenzije sumnje" te autorica četiri stručne knjige s područja književno-povijesne i književnokritičke problematike. Dobila je puno nagrada. Napisala je npr. "Zašto sam vam lagala", "Bilješka o piscu", "Lijepi običaji". U kontaktima s ljudima je spontana, neposredna i topla. Priznaje da je opušta dom i kuhanje i da je kći Magdalena najveća motivacija njenog života.

Knijga "Zašto sam vam lagala" dočekala je 15 izdanja te kazališne predstave. Teško je reći je li ovo roman ili više autobiografija- zbirka pripovjedaka. Zanimanje za nju ni sad, jedanaest godina od njezina pojavljivanja ne smanjuje se. Čitatelji je i dalje traže i ponovno iščitavaju pronalazeći u njoj uvijek nešto novo, ono što prošli puta nisu primijetili. U mnogo mjesta nas autorica unese u vlastiti svijet, onako kako je on joj izgledao u to doba kad je bila mlada. Također dobijemo mnogo socioloških lekcija, o odnosu između generacije u bivšoj Jugoslaviji, o tadašnjim kućanskim poslovima i materijalnom bogatstvu, društvenom i ekonomskom uređenju, te lekcijama koje su se učile u školi. Autorica u ovom romanu autobiografskog karaktera vodi čitatelja upravo kroz svoje iskustvo odrastanja. Teme ove knjige su njezina sjećanja, nebitne stvari u životu kao što su cipele, džemper, seoska gostionica. Čitatelj onda spominje svoje djetinstvo. Broj ljudi spomenut u knjizi je ogroman, a sve njihove rodbinske veze je također teško pohvatati. Vrijednost je te knjige to što se u njoj povijest vlastitoga života dodiruje s poviješću cijeloga naroda. Knjiga je napisana jako dugim, zavisno-složenim rečenicama. Treba puno koncentracije da se nešto razumije. Autorica upotrebljava čudne riječi koje se ne koristi u svakodnevnom govoru. Zbog toga tekst je vrlo kompliciran i treba puno vremena da se ga pročita i shvati o čemu je. Isto postoji neka udaljenost od čitatelja, ne možemo se osjećati kad bismo bili s njom, preživjeli to sve. Teško se suosjećati sa spisateljicom. Njezin stil je dosta specifičan. Sve su priče isprepletene, autorica se kreta u vremenu. Na početku smo puni pitanja, na koje tek polako dobivamo odgovor, a ponekad ni do kraja, na primjer tko su zapravo njezini roditelji, gdje su i slično. U knjizi imamo jako puno likova, neki nemaju veliku ulogu u njezinom životu, autorica samo spominje da postoje. Nema to velikog smisla i još više komplicira dosta čudne priče. Nismo sigurni, što je bilo na početku, što se događa kasnije. Čitatelj ne zna, kakva je istina, a što je laž. Do kraja ne može se reći zašto i u čemu je spisateljica lagala. Većina stvari koje je preživjela kao dijete nije ništa važno. Govori na primjer o jakni koju je imao njezin tetak ili o cipelama koje sad posjeduje u svojim ormaru. Za mene to sve je jako dosadno, nisam sigurna u čemu je problem, zašto je to bilo važno za nju. Autorica ništa o tome nije napisala. Čitatelj ne zna istinitog razloga iz kojeg se mlada Julijana morala preseliti kod tetu. Pripovjedci ponekad su dosta tužni, na primjer kad spominje svog tetka u bolnici i svoju najveću laž, kad ga je zvala ocem. Piše par puta o smrti svojih najbližih i prijatelji. S druge strane ne govori o tome da joj je bilo teško zbog toga, samo to da se dogodilo. Možda je tako zato što je prošlo puno vremena, ali manje bitne stvari kao okus kolača autorica dalje pamti. Po mojem mišljenju njezine su opise predugačke, neke nerazumljive. Sigurno nije to lagana knjiga, a mislim da bi trebala biti zato što je o djetinstvu koje nije bilo tako loše. Djevojčica u knjizi bila je voljena, imala je puno prijatelja, spominje da jedini na selu imali televizor sa bojama. Obiteljska materijala situacija nije bila loša kad vidimo da u ovoj kući stanovala su puno djeca. Međutim, ako ne njezina distanca i komplicirane rečenice, puno lakše bilo bi shvatiti to o čemu Julijana Matanović piše. Najzanimljivije bilo je meni vidjeti kako uspoređuje svoj život sa povješću Hrvatske i da unatoč tome što je morala doći stanovati negdje drugdje, sa obitelji, ali koja njoj nije bila najbliža, nije imala problema sa sobom, da jako puno učila, imala različite interese. Roman poznate hrvatske spisateljice dosta je specifičan, za mene nažalost i dosadan. Postoji par elemenata na koje sam obratila pozornost, ali nije bilo lako pročitati knjigu, možda zbog karakterističnog jezika i riječi na koje nisam naviknula. Čitajući te priče nisam se osjećala ako bih i ja to sve preživjela, samo da gledam s druge perspektive. Ne znam, je li to stil u svim njezinim knjigama, ali ako da, sigurno neću više probati.