Stajanje u redu je postao naturalan red stvari u našem današnjem životu. No, je li to uopće u redu? Ajmo od početka.
Red je jako star izum koji stavlja sve ljude u jednu kesu. Svi, koji su u datom redu, nalaze se na j istoj socijalno-pravnoj razini. Ipak je uvijek pravilo „što brže to bolje” ili „tko prvi taj bolji”. Zato je stajanje u redu sve groznije što kasnije dolazimo.
U vrijeme viječne žurbe , s jedne strane trudimo se biti i n uvijek točno na vrijeme, ali ipak jako se često dešava da zakasnimo. To radi kao Murphyjevo pravo: „ Ako se nešto može pokvariti, sigurno hoće u najmanje ugodnom trenutku.” Došli smo deset minuta prekasno, sad ćemo čekati pola sata duže, jer red doseže iza glavna vrata.
Što se može vidjeti na prvi pogled, ispred nas čeka majka sa kćerkom, oko deset-jedanaest godina. U redu. Gledamo dalje, gospodin u srednijem vijeku s maramicom pri licu. U redu. No, kad se vidi starije ljude, recimo penzionere, koji imaju cijeli dan da posjete liječnika, a dolaze u sedamnaest... Gledamo na sat. OK, sedamnaest sati dvadeset i sedam sati minuta. Čekamo.
Dolaze sljedeći likovi: invalid na kolicama, trudnica u osmom mjesecu i branitelj. Sad bismo mogli rješiti njihovu konfrontaciju. Neka trudnica uđe prva – ženska je, a osim toga ne bismo željeli da se nešto pokvari. Branitelj zakon kaže da on ima prvi red uvijek. Ne bismo se svađali sa zakonom, ajde, neka ide kao drugi. Što se tiče invalida, barem srećko ima sjedalo. Ako hoće neka ide ispred nas, nadamo se da neće mu posjet biti isto problematičan kao hodanje.