Vatreni rat
Današnje je doba vrijeme u kojem je tijek informacija osvojio brzinu višu nego ikad ranije. Razvitak načina pretraživanja sadržaja općeg znanja je toliko visok i savršen da nekadašnji dugi satovi u knjižnici promijenili su se u par sekundi, jer sad toliko traje prosječan put od pitanja u neuronima u mozgu do odgovora na korisničkim zaslonu s Google platformom. No, osim znanja, umjetnosti i literaturi poznatih autora i, recimo, autoriteta, postoji još mogućnost interaktivizacije, digitalizacije svakog jednog čovjeka, barem njegovih riječi, fotografija, osobnih podataka i dr.
Već od 80-ih godina kao što je krenuo pokret smanjivanja cijena i razmijera kompjutorskih uređaja koji je počeo Bili Gates sa svojim Microsoft projektom, s druge strane baš polakšavanje dostupnosti ovih tehnologija prema mikroprimateljima. Gatesov je moto, usput nemalo kontroverzan, bio da će tijekom 20 godina svaka kuća imati kompjutor. Zvučilo je kao borba s vjetrenjačama ali planovi su zapravo završili uspjehom.
Sljedeća je želja proizvođača, a potreba konzumenata bio Internet za sve – sredstvo za globalnu komunikaciju, ali i polakšenje i ubrženje dostupnosti informacija - novina, horoskopa, savjeta, zanimljivosti, znanja itd. Baš što se tiče savjeta. Internet je postao suvremena agora izmijene vlastitih iskustava, nazora i kritike. Ljudi su se slijepo zaljubili u forume, diskusijske grupe i chatove, a ti su postali glavna sredstva za naći rješenje kako popraviti bicikl, kamo jeftino ići na ljetovanje ili upoznati web-prijatelje, a čak i ljubav za cijeli život.
No, još je jedan oblik komunikacije ušao u svakodnevni život. Klasična pošta se mogla samo bojati i gristi nokte jer se joj pojavio novi rival - E-pošta. U vrijeme telefonskog povezivanja s Internetom nije baš bila toliko opasna, jer se uglavnom šaljele poruke s suhim tekstom. No što popularniji je postajao LAN, poruke su počele rasti a prilozi su bili sve veći i veći. Tada je krenula faza izmijene slika, filmića, multimedijalnih prezentacija i muzike putem maila.
Korak naprijed, osim postojećih već manje ili više poznatih servera s bespravnim glazbotekama, filmotekama i drugim datotekama, kao što su bila programi i kompjutorske igre. Piratstvo se širilo pa tvrtke su gubile milijune. Rješenje je bio YouTube, servis s mogućnošću dijeljenja filmova, a par godina kasnije Soundcloud sa sličnom misijom, samo za glazbu. Teško je bilo preuzimati datoteke koje se sačuvale na njihovim serverima, a ljudska multimedijalna potreba je bila barem trenutno zadovoljena.
Došlo je nemirno vrijeme društvenih portala, što su isto bili YouTube, Soundcloud i sl., no totalni je Big Bang bilo nastajanje najpopularnijeg, najgledanijeg i najposjećenijeg portala ikad. Riječ je o Facebooku, koji je početkom trebao biti samo šala, humoristički projekt na jednom od američkih sveučilišta. Studentice su se prijavljivale, a admini su ocijenivali njihove fotke. Ocijena je bila dvobitna - like ili ništa. Sto više like-ova je dobila fotka to ljepša je žena?
Ideja je dobila ogroman broj fenova, a količina korisnika bori svake rekorde popularnosti.
Ova je priča ipak jako optimistička. Nažalost, cijeli ovaj razvoj pridonosi hrpu popratnih rezultata. Jedan je od njih vrlo poseban fenomen, koji je s perspektive socijologije jako interesantan.
Kao što svi kojima nije Internet stran znaju, postoji općenita opcija upisivanja komentara pod svakom fotkom, filmićem i svim ostalim sadržajima pa onda svaki čovjek ima mogućnost podijeliti sa svijetom svoj nazor, milu riječ, upozorenje, ali i kritiku, izraz nezadovoljstva, ismijavanja, nervoze, gađenja itd. Kao u životu. No tu ima nešto čega čovjek nema u običnom svijetu - anonimnost. Ovo je ključ za lomljenje svakih granica pristojnosti i odgovornosti. Tu nitko ne mora odgovarati za svoju riječ, a što se tiče odgovaranja, odnosno odgovora na komentar korisnika A, uvijek će se naći korisnik B, C, D itd. Zabava v neosobno odgovaranje na neosobne komentare nema kraja. Barem ovako je bilo prije no ova igra postala zajednička na svim mogućim portalima, o kojima piše u ovom tekstu, i onim koji nisu sjećeni tu.
Pošto se igra tikala različitih tematika i korisnika i imala razne duljine, postojao je bio jedan jedini princip, dakle svršetak je runde nastajao u trenutku pojavljivanja se imena Adolfa Hitlera ili uspoređenja nekoga s nacizmom i sl., onda kraj je bio isti u svakoj rundi. Osim toga, osoba koja je iskoristila jednu od ovih ključnih riječi postaje gubitnik. Zavisnost jadne diskusije i ovakvog kraja igre je bio sto posto provjerljiv u ono vrijeme. Ipak je igra bila popularna radije u SAD-u, odnosno na američkim portalima, postala je simboličan fenomen ljudske gluposti, ‘ njezin naziv - Flame War - postao vidljiv i čitljiv primijer kako nije najbolje se ponašati na netu.
Zaključak je jako jednostavan, pošto mogu ocijenivati cijelu e-populaciju, mislim da kao u realnom životu, kao što svaki čovjek odrasta u svoje vrijeme, isto grupa ljudi, pa isto i virtualna društva moraju evoluirati u svojem vlastitom ritmu.