Book interpretation

Interpretacija knjige Anđeo u ofsajdu

Teško je izmisliti interpretaciju te knjige. Možemo pokušavati naći neke misle autora u raznim situacijama, ali kakav je glavni smisao „Anđela“? Neki elementi mogu imati smisao, ali nije to nešto novatorsko. Na primjer slikar koji radi slike pomoću govna znači da umjetnik može napraviti veliko djelo čak i od nečega lošeg, priča je o toaletnim papiru satira na probleme zaposlenika skole pa i na sistem, sastanak ustaša i partizanta predstavlja probleme rata kada ljudi koji mogu biti prijatelji moraju biti neprijatelji, pripovijetka o sidi pokazuje „ružnost“ toj bolesti. Ali „priče u pričama“ probaju biti poetske i pametne ali su čudne i jednostavne pa teško naći njihove veze sa glavnim smislom pripovijetka. Opčenito „Anđeo u ofsajdu“ pokazuje ružne i prljave boje života i nepoetske načine života, a sve je pokazano s ironijom. Nažalost samo nekoliko pripovijetka ostaje na visokoj razini. Cijela knjiga ima 9 priča iz čega samo jedna nije nikakvo povezana sa seksom, a još u trojici seks nije najvažnija tema. Ove četiri pripovijetke su dosta dobre i pokazuju da Zoran Ferić možda nije neki odličan pisac, ali zna dobro pisati. I poslije čitanja tih priča došlo mi na pamet zašto nije on mogao pisati u takvim stilu cijelu knjigu. Ostatak je priča na jako niskoj razini i ne mogu reći da je to velika književnost. Ne znam kakav je cilj toga da u svakoj situaciji mora biti neki seksualni aspekt. Ako glavni lik gleda novine koje su na stolu onda autor mora spomenuti da su tamo erotski magazini, ako neki muškarac je dobri čovjek onda moramo saznati da ne masturbira, ako grupa učitelja sjedi cijelu noć u školi onda tamo moraju susretati učitelja koji vodi ljubav sa studenticom. Nemam ništa protiv erotike u književnosti, oduvijek je to bio važan dio te umjetnosti. Ponekad seks u knjizi može biti opisan na poetski i umjetnički način, ponekad može biti vulgaran i prljav, ali mora imati smisao. A u pripovijetkama je Zorana Ferića nedostatak tog smisla. Tijekom čitanja čitač u svakoj sceni počina čekati tko će imati ljubav, koji će muškarac pokazati svoj organ, koji dečko pričat će o svojim seksima, koja je djevojka prostitutka, čiji prijatelj ima problemi u krevetu i tako dalje. Ako dobivamo takvo osječanje onda znači to da pisac stavlja erotske aspekte bez smisla, samo da je toga puno. Naravno, ako bismo imali jednu ili dvije situacje da su ubacane stvari povezane sa seksom, nije bi to bilo nešto loše, ali u toj knjizi nema dva rečenica bez kurca! Nije tako da je ta knjiga jako vulgarna jer nema prepuno psovaka, također nije tako da su opisi seksa jako nesramni, ali koliko često možemo čitati o muškim organima, vođenju ljubavi itd.? Ako bih želio čitati knjigu u kojoj je više takvih stvari nego drugih, odabrao bih erotsku književnost, a ne običnu knjigu u kojoj cijelo vrijeme moram čitati o muškim udu. U hrvatskim recenzijama čitao sam da „Anđeu u ofsajdu“ ima crni humor. Mogu se složiti da bi humor mogao opravdati čudni stil pisca i sve erotske veze jer ako je nešto smiješno onda nije loše. Postoji samo jedan problem – u Ferića je to rijetko smiješno. Možda Hrvati imaju neki drugi tip humora, nego cijeli svijet, ali ne znam što mogao izazvati njihov smijeh tijekom čitanja te knjige. Ako čitamo da su prijatelji dobivali novac jer pokazivali organ svog prijatelja koji je bio „najmaniji u Europi“, da netko krade i prodaje gaće paralizirane djevojke, da slikar radi svoje svoje slike pomoću mješanjih boja i urina, kad na sprevodu male djevojčice otac se nada da u nebu ima ona muški organ jer je on uvijek željeo imati sina onda je teško naći nešto smiješno. Ako bi to bile samo rijetke rečenice, moglo bi to biti zanimljivo kao crni humor, ali ako tako izgleda cijela knjiga onda to nije smiješno nego prostačko i žalosno. Jako volim crni humor i nije tako da takve stvari me ogorčavaju jer sam previše pristojan, nego da je to više glupo, dosadno i nervirajuće nego kontroversivno, zanimljivo ili smiješno. Jedan je od najboljih primjera pripovijetka „Ralje“. Govori ona o prijateljima koji su večerom na plaži poslije gledanja Spilbergov horora „Ralje“ o morskih psima. Jedan on njih planira plivati na mali otok, ali svi se drugi boje zbog filma. Junak je poplivao tamo, ali se dugo nije vraćao onda su njegovi prijatelji odlučili plivati na otok da ga mogu naći. Tijekom plivanja pričaju o morskim anđelu smrti koji radi da se brodolomci mijenjaju i postaju drugi, nego prije katastrofom. Kad su stigli do otoka tamo su našli prijatelja i djevojku koja mu je radila dobro ustima. Poslije toga je napravila to s nimi svima i svi već nisu bili kao prije toga. Gdje je ovdje smisao, humor ili pametna pointa? Često imamo malo dosta dobru priču, ali na kraju jesmo razočarani jer je pointa slaba. U prošlosti su Hrvati imali puno poznatih pisaca i dobrih knjiga. Ako u sadašnjosti takva knjiga kao „Anđeo u ofsajdu“ ne samo postaje popularna, nego još dobiva nagrade, jako to loše govori o kondiciji književnosti u Hrvatskoj i nadam se da u budućnosti takve djela ostat će na marginesu jer je tamo mjesto za tako loše knjige.