Topic of student's own choice

 Neki ljudi možda ne razumiju razlici među državljanstvom i narodnom pripadnosti. Međutim, ta se činjenica može lako objasniti ako bismo smatrali narod ne skup ljudi koji žive u istoj državi, nego zajednicu kojoj pripadnici govore zajedničkim standardiziranim jezikom i imaju zajedničku povijest zato što su se tijekom vremena oblikovali u narod u nekoj povijesnoj državi ili kao pripadnici iste religijske zajednice ili kombinacijom ta dva činitelja.

Slovaci su se u Hrvatsku selili od kraja 18. do početka 20. stoljeća među rijeke Drava i Sava. Uzrok je njihove seobe bila nepodnošljiva socijalna situacija zbog prenaseljenosti i agrarne prenapučenosti područja u kojem su obitavali, t.j. sjevernog dijela Kraljevine Ugarske, pa onda velikoga broja bezemljaša koji nisu imali uvjete za život u svojoj domovini zbog nezaposlenosti. U Slavoniji i južnoj Ugarskoj koju su Slovaci zvali „Dolná zem” (Donja zemlja) nalazile su se ravnine koje su bile obrasle šumom. Vlastelini koji su dobili velika imanja za njihove zasluge u turskim ratovima, nisu imali dosta radnih snaga, da te zemlje obrade, stoga se je tijekom 18. stoljeća počela selidba ljudi različitih narodnosti u te krajeve. Migracija je Slovaka za poslom bila u početku sezonskog a kasnije trajnog karaktera. Slovaci su se selili uglavnom u Vojvodinu pa su se kasnije počeli seliti i u Slavoniju. Njihov posao bio je spočetka krčenje šuma a kasnije obrađivanje tih površina u njive. Izvorna su slovačka sela u Slavoniji Josipovac, Jurjevac, Jelisavac, Markovac, Ledenik, Miljevci, Antunovac, Lipovljani, Zokov Gaj i Kneževac te Slovaci žive u dijaspori u 30 drugim naseljima. Slovaci su u Hrvatskoj u velikoj većini katolici, ali oni su u Iloku, Soljanima i Komletincima evangelici, te su, i s onima u Vojvodini, puno više nacionalno svjesni nego katolički Slovaci među istovjernim Hrvatima. Ta činjenica, zajedno s nepostojanjem vlastitoga narodnog školstva kod katoličkih Slovaka, bila je temelj njihove asimilacije u hrvatsku većinu. Prema tome, u Vojvodini i u više spomenutim selima, gdje se vjera protestanskih Slovaka razlikovala od vjere pravoslavnih Srba i katoličkih Hrvata, nisu se asimilirali. Da smo predmetni, treba dodati da religijska pripadnost sama o sebi ovisi niti o brzini niti o opsegu asimilacije narodne manjine u većinu, nego, logično, razina narodne svjesti pojedinaca. U sadašnje doba kad ima puno više ljudi mogućnost obrazovati se, imaju i veću odgovornost čuvati svoj identitet bez obzira na to žive li u državi u kojoj su manjina te kojoj vlada trudi se uništiti ih. Položaj Slovaka u Hrvatskoj u 20.stoljeću 1918. je godine nastala Češko-Slovačka Republika pa su se Slovaci iz nekih razloga počeli organizirati u zajednička društva sa hrvatskim Česima. Uzrok je ovoga nenormalnoga koraka bila centralistička politika čehoslovačke vlade, kojoj su članovi sigurno već prije postanka Čehoslovačke republike odlučili da slovački narod nema pravo postojati. Možemo dakle vidjeti da je bilo slugova čehoslovakizma ne samo među Slovacima u svojoj domovini, nego i među onima u inozemstvu. Onda je 1921. bio u Osijeku osnovan Čehoslovački savez kojega je predsjednik bio pripadnik češke manjine Antonin Slaviček. Za vrijeme prve Slovačke Republike 1939.-1944. organizirali su se Slovaci samostalno u Slovačkoj narodnoj zajednici koja je imala sjedište u Zagrebu i njezin je temelj bilo Slovačko prosvjetno društvo u Iloku koje je tada bilo najaktivnija udruga Slovaka u Hrvatskoj. Poslije drugog svjetskog rata organizirali su se Slovaci u Savezu Čeha i Slovaka, koji je imao sjedište u Daruvaru, centru češke nacionalne manjine. Važno je da su u selima sa većim brojem Slovaka nastali slovački domovi zbog privremenog napuštenja ideje čehoslovakizma u obnovljenoj Republici Čehoslovačkoj. Samostalno su se Slovaci ponovno počeli organizirati 1991. po postanku Republike Hrvatske. Nove slovačke kulturne organizacije organizacije htjeli su stvoriti čvršće osnove i bolje mogućnosti za razvoj slovačke manjine koja je već nažalost bila jako reducirana. Godine je, dakle, 1992. osnovana u Našicama Matica slovačka, a 1998. Savez Slovaka Hrvatske, kojemu je cilj bilo okupliti slovačke udruge u cijeloj Hrvatskoj da organiziranije djeluju za sačuvanje slovačkoga nacionalnoga identiteta. Po Ustavu Republike Hrvatske imaju nacionalne manjine ravnopravni položaj kao Hrvati i pravo proporcionalnog predstavništva u Saboru, v kojem imaju rezervinanih ukupno 7 mjesta, iz toga Srbi 3, Slovaci zajedno sa Česima 1 i Taliani, Mađari te ostale nacionalnosti 1. Budući da su Česi i Slovaci uvijek bili dva različita naroda, nepravedno je da imaju sa Česima zajedničkog zastupnika, bez obzira na stvarno malen broj Slovaka u Hrvatskoj. Zato što ima u Hrvatskoj više Čeha nego Slovaka, u svakom izbornom razdoblju tek do današnjeg vremena zastupa Slovake pripadnik češke nacionalne manjine. Iz toga vidimo da u Hrvatskoj nije još rješen problem odnosa među nacionalnostima. Katolički Slovaci nisu gradili slovačko školstvo iako su se uključili u izgradnju mjesnih škola. U 30. godinama 20. stoljeća osnivala su se na pobudu Prve Čeho-slovačke Republike u tim školama čehoslovačka odjeljenja koja su prestala raditi 50. godina. U drugoj polovici 70. godina u selima s većim brojem Slovaka obnovila se nastava slovačkoga jezika na osnovnim školama kao izbornog predmeta jer su se Evangelički su Slovaci u Iloku nastavili na tradiciji razvijenoga slovačkoga školstva u današnjoj Vojvodini. Koji jezik govore Slovaci u Hrvatskoj Jezik je starije generacije Slovaka u srednjoj Slavoniji mješavina oravsko-kisuckog narječja a onih je u istočnoj i jugoistočnoj Slavoniji južno-srednjeslovačko narječje. Međutim, jezik je srednje i mlađe generacije slovačko-hrvatska mješavina. U selima s velikim brojem Slovaka govori narječjem i mlađa generacija. Jezičnoj asimilaciji hrvatskih Slovaka pridonosi nepostojanje slovačkoga školstva i mali broj sata slovačkoga jezika tjedno u većini osnovnih škola.